Živimo u vremenu u kojem su islam i islamsko učenje postali top-tema, ne samo među muslimanima i muslimanskim učenjacima, već i u zapadno-kršćanskim intelektualnim krugovima i medijima. Što se tiče nemuslimanskih autora, zanimljivo je to da oni danas, islam, a ne recimo kršćanstvo, koje je bilo direktan povod nastanka i rađanja sekularsitičke filozofije i ideologije u Evropi, tretiraju kao glavni izazov i pandan ideji sekularizma. Postoje mnogobrojne studije u kojima su različiti nemuslimanski autori pisali o islamu i islamskom učenju.
Uglavnom se tu radi (čast izuzecima), o izrazito tendencioznim, neobjektivnim i površnim opservacijama, kojima je prvenstveni cilj da istaknu samo njima vidljivi konzervatizam, dekadentnost i diskriminatorski duh islama, posebno kad je riječ o pravima žene muslimanke nad čijom sudbinom u okrilju ''okrutnog'' islamskog Šerijata, raznorazni dušebrižnici liju krokodilske suze, pokušavajući ubijediti ženu muslimanku da se mora osloboditi srednjovjekovnih svjetonazora i okova ako želi da se samoaktualizira i potvrdi kao ličnosti i da živi slobodno i uživa u svekolikoj punini života koji joj nudi sekularistički pogled na svijet.
Šta je zapravo sekularizam?
Suštinsko značenje i glavni cilj ideologa sekularizma bio je reformisati Crkvu i ukinut teokratsku vlast i dominaciju, prije svega Katoličke crkve, jer su u vrijeme evropske renesanse, utemeljitelji i nosioci prosvjetiteljstva u Evropi, vjeru, tačnije kršćanstvo, vidjeli kao negativnu snagu i kočnicu naučnog i svakog drugog napretka. Unutar sekularističkog društvenog sistema:
''Prva i najvažnija uloga filozofije, psihologije i drugih disciplina bila je da oslobodi zapadnog čovjeka od moralne i intelektualne crkvene tiranije. A kako, padom zapadne religije, nijedan etički kodeks nije prihvaćen kao stalan za sva vremena i prostore, bilo je sigurno da će sekularizacija postati filozofija etičkog relativizma u kojem termini "grešnost", "zlo", "bogohuljenje", "krivovjerje" ili "zastranjivanje" ostaju značenja izvan kulture ili, čak, "kulturološki slijepi"
Sekularizam kao filozofija, kao svjetonazor, jednostavno je postao aksiom koji se mora slijediti. To je paradigma prema kojoj se svaka druga ideja i idelogija mora mjeriti i vrednovati. Sekularistički pogled na svijet i život uobličen je različitim naučnim teorijama među kojima je možda najdominantnija, ali i najpogubnija po čovječanstvo, famozan
Freudova psihoanaliza. ‘’Po Freudu, čovjek je instinktivno i prirodno sebičan i zao, i stoga neminovno motivisan svojim nesvjesnim seksualnim nagonima. Ne postoji način da se promijeni ovakva priroda. Ako se čovjek prepušta promiskuitetnim seksualnim običajima i drugim nemoralnim aktivnostima, on samo sluša svoju prirodu.
Ako, međutim, on osjeća bilo kakvu krivnju zbog toga što je bio učen da određena ponašanja kao homoseksualnost, biseksualnost, promiskuitet, bestijalnost, zločinstvo ili štagod drugo zastranjuju, onda će "moderno istraživanje" izjaviti da su to naslijeđeni postupci u nečijim genima. Pa zašto se osjećati loše zbog nečega što se ne može promijeniti?
Na osnovu ovakvih teorija jasno nam je zašto se u savremenom društvu, ne samo sveopći nemoral, nego čak i najveći zločini često puta relativiziraju i guraju u kontekst zloćudne ljudske prirode koja se jednostavno ne da mjenjati niti popravljati.
Ako bismo se poslužili kur’anskim riječnikom, onda bi za sekularizam mogli kazati da je to uzimanje strasti za svoga boga, kao što se navodi u sljedećim ajetima: ‘’Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?’’
Iako sekularizam svakodnevno uzima svoj danak u krvi on se u savremenom društvu i dalje snažno nameće i promovira. U promociji i odbrani sekularističke filozofije i sekularizma kao društvenog sistema koji nema alternative, najdirektnije su uključene intelektualne i političke elite, kulturni radnici i umjetnici, i naravno mediji.
Hiperprodukcija medijskog materijala kojim se promoviše apsolutna sloboda, liberalno-sekularistički svjetonazori, pornografija, filmovi u kojima dominira seks i nasilje, preplavili su medijski prostor, od mnogobrojnih televizijskih kanala i internetskih stranica, pa do različitih časopisa i novina.