Allah, dž.š., je rekao: “Zar ne vidiš one koji su umjesto zahvalnosti Allahu na blagodati, nezahvalnošću uzvratili i narod svoj u Kuću propasti doveli, u Džehennem u kome će gorjeti, a užasno je on prebivalište.’’ (Ibrahim, 28-29)
Veliki broj mufessira, poput ibn Kesira, ibn Abasa, smatra da svi oni koji se okrenu od Kur’ana i sunneta Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., su od onih koji su umjesto zahvalnosti na blagodati nezahvalnošću uzvratili, i sami sebe u propast su odveli.
Allah, dž.š., u naprijed navedenom ajetu riječ “blagodat” spominje u jednini, a ne u množini, jer ako neko nije zahvalan na jednoj blagodati kako onda da bude zahvalan na svim blagodatima. Zbog toga, Allah, dž.š., u drugom ajetu veli: “I ako biste Allahovu, dz.š., blagodat brojali, ne biste je nabrojali.” (Ibrahim, 34.) A nije rekao “Allahove blagodati”.
Život je kratak da bi ćovjek mogao prebrojati Allahove, dz.s., blagodati, pa ako nemože da ih prebroji kako da se na njih zahvali?
Zato, bojimo se Allaha, dž.š., i budimo mu zahvalni na blagodatima, jedino ih na taj način možemo sačuvati.
Allah, dž.š., kaže: “A čovjek, kada ga Gospodar njegov iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: 'Gospodar moj mene je počastvovao! A kad ga iskuša i opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: 'Gospodar moj me je ponizio!’’’ (El-Fedzr, 15-16.)
Ajet poručuje: nije svakome kome Allah Uzvišeni blagodat ukaže i opskrbu mu obilnu učini počastvovan time kod Allaha, dž.š., niti je svako kome je Allah Uzvišeni opskrbu oskudnom učinio ponižen i zaboravljen kod Njega.
U čemu se doista ogleda Allahova, dž.š., blagodat ?
Kada je na brdu Saffa upućen poziv da se slijede riječi “La ilahe illa Allah” i kad je glasnik pozvao ljude da otvore svoja srca za uputu, Ebu Džehl je rekao: “Ne vjerujem u riječi La ilahe illa Allah, a Ebu Leheb je rekao: Odbacujem riječi “La ilahe illa Allah.”
Ali, Selman el-Farisi odazvao se iz daleke Perzije i rekao je: “Odazivam ti se Gospodaru, odazivam.” Ovo je doista prava blagodat!
”Bilal je pohitao iz daleke Abesinije i rekao je: “Allahu ekber!”, pa mu je Allahov Poslanik rekao: “Bilale prouči Ezan za namaz, Bilale, odmori naše duše s namazom.” (hadis bilježi Ahmed, i Ebu Davud)
Kad Suhejb er-Rumi, htjede učiniti hidžru u Medinu, ispriječili su mu se mušrici i rekoše mu: “Došao si nam kao skitnica i siromah. Ništa nisi imao, pa si se obogatio i sada hoćeš tek tako da nas napustiš?!” On ih upita: “Šta želite?” Odgovoriše: “Moraš ostaviti svoj imetak!” Pa im Suhejb ostavi cjelokupan svoj imetak. Uzeli mu čak i njegovu devu i košulju koju je nosio, po nekim historijskim izvorima navodi se: da je bez košulje Hidžru učinio u Medini (Amr Halid).
Pa je Poslanik, a.s., za njega rekao: “Uspjela mu je trgovina!” A Uzvišeni Allah objavio: “Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili a Allah je milostiv prema robovima svojim. (El-Bekara, 207.). Ovaj će se ajet učiti do Sudnjeg dana, a povod je bio Suhjeb, r.a., koji je doista shvatio blagodat islama.
Pogledajmo kako su iskreni mu’mini shvatili šta doista znači prolaznost Dunjaluka i vječitost Ahireta.
Kajs bin Hazim jedne prilike posjeti Sulejmana bin Abdul-Melika, pa ga ovaj upita: “Zbog čega mrzimo onaj svijet, a volimo dunjaluk? Kajs bin Hazim mu odgovori: “Zbog toga što ste ovaj svijet dobro izgradili, a onaj svijet ste upropastili, pa ne želite da se iz ugodnih dvorca selite u ruševine.”
Istina je rekao, jer neki ljudi su do perfekcije uredili ovaj svijet, ali su u potpunosti zapostavili ahiret!
Od Omera, r.a., prenosi se da je on u vrijeme svog halifata posjetio mjesto gdje su se sakupljale deve koje su udeljene na ime zekata i video je da se radi o veoma skupim devama. Neko mu od prisutnih reče: “ Vladaru pravovjernih, istinu je rekao Allah, dž.š., kada je objavio: ‘‘Riječi: Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.“ (Junus,58.)
Hazreti Omer reče: Zar misliš da se Allahova milost ogleda u skupocjenim devama? Ne, tako mi Allaha! Znaš li šta je znak Allahove, dž.š., milosti? Čovjek odgovori: “Ne znam” Omer, r.a., reče: “To je činjenje dobrih djela onako kako je to Allah, dž.š., naredio, nadajući se Allahovoj, dž.š., milosti i ostavljanje grijeha onako kako je to Allah, dž.š., naredio bojeći se njegove kazne.”
Allahova, dž.š., milost prema čovjeku ne ogleda se u odjeći, automobilima, dvorcima…, jer vidimo danas ljudi, nakon što su obasuti materijalnim blagodatima, okrenuli su se od Allaha, dz.š., od Džamije, od Kur’ana i Sunneta i pretvorili su se u griješnike.
Jedne prilike Hišam bin Abdul Melik uđe u harem Kabe i ugleda Salima bin Abdulaha (unuk Omera r.a.) velikog učenjaka i pobožnjaka kako nosi u ruci papuče. A sva odjeća njegova vrijedela je nekoliko dirhema. Halifa koji se nalazio u društvu svojih vezira, zapovjednika i svite, upita ga: “Salime, imaš li neku potrebu, pa da ti ispunim?” Salim mu odgovori: “Kako se nestidiš postaviti mi takvo pitanje u Allahovoj, dž.š., kući?
Kada je halifa Hisam izašao iz harema Kabe sačekao je Salima i kada je naišao pored njega ponovo ga upita: “Salime, sad smo izašli iz harema Kabe, imaš li neku potrebu, pa da ti pomognem?”
Salim ga upita: “Hoćes li mi ispuniti dunjalučke potrebe ili ahiretske? Hišam odgovori: “Dunjalučke potrebe.” A hazreti Salim mu reče: “Tako mi Allaha, dž.š., osim kojeg drugog boga nema, nisam molio za dunjaluk Onoga ko ga upotpunosti posjeduje, pa kako onda da ga tražim od siromaha poput tebe?”
Siromah, mislio je da čovjek koji posjeduje milione, dvorce, i vrtove i da posjeduje sav svijet. Nije shvatio da istinsko bogatstvo i sreća biva u srcu čovjeka koje je ispunjeno vjerom.
Ashabi, r.a., krenuli su sa Arapskog poluotoka, i sa sobom su ponijeli samo svoju odjeću i sablje, ali su i pored toga osvojili Kisrine i Cezarove dvorove i njihove riznice blistavim zlatom ispunjene.
Kada je Sad bin Ebi Vekas, r.a., ugledao zlato u Kisrinom dvorcu, uzviknuo je: “Allahu ekber!” Oči su mu se orosile suzama kada je ugledao u kakvim blagodatima su živjeli a čiji vlasnici su bili nezahvalni Allahu, dž.š., na njima. Okrenuo je glavu od toga sjaja i proučio je sljedeće ajete: “I koliko ostaviše bašća i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih, i zadovoljstva koja su u radosti provodili, tako to bi, i Mi smo to u nesljedstvo drugima ostavili ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu poštedzeni bili.” (Ed-Duhan, 25-29.)
Prema učenjacima činjenje obaveznog ibadeta nije dovoljno da bi se bilo zahvalan na blagodatima.
El-Gazali, autor Ihjaa, veli: “Kada se ljudi okupe na jedno mjesto svaki od njih govori o onome što voli. Stolar stalno govori o drvetu, vratima, prozorima i sl. Kovač govori o željezu. Građevinac govori o građevini. Prodavac platna govori o vrstama i kvalitetu platna. A Allahovi, dž.š., miljenici spominju Allaha, dž.š.”
Ibn Redžeb u svom djelu Dzemiu-l-ulumi vel-hikem prenosi da je Jusuf, a.s., pošto su ga braća ostavili na dnu bunara u mrkloj noći toliko zahvaljivao i spominjao Allaha, dž.š., čak i onda kada bi se ribe u moru smirile, kada bi žabe malaksale krekečući on bi i dalje neumorno spominjao Allaha, dž.š., pa ga je Allah, dž.š., sačuvao jer se i on čuvao od grijeha.
Pripovjeda se da je neki Izraelćanin ibadetio na jednom ostrvu i kad je nakon petsto godina ibadeta umro Allah, dž.š., upitao ga je: “Želiš li ući u Džennet na osnovu svojih dobrih djela ili na osnovu Moje milosti?” Pobožnjak odgovori: “Želim ući u Džennet na osnovu mojih dobrih djela.” Mislio je da će petsto godina ibadeta biti dovoljno za vječiti Džennet.
Allah, dž.š., reče: “Meleki moji, prebrojte njegova dobra djela i Moje blagodati koje sam mu podario.” Kada su ih prebrojali i usporedili vidjeli su da je njegovih petsto godina ibadeta dovoljno samo da se oduži za blagodat vida. Allah, dž.š., reče: “Vodite ga u vatri”
Čovjek povika: “Gospodaru, uvedi me u Džennet na osnovu Tvoje milosti. Allah, dž.š., mu se smilovao i uveo ga je u Džennet!
Na ovaj način želio mu je pokazati da su Njegovi, dž.š., blagodati neizmjerne i da ih niko ne može pobrojati, a ako ne možeš pobrojati kako se onda možeš zahvaliti.
U dva Sahiha bilježi se predanje u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Niko od vas neće ući u Džennet zbog djela koje je činio nego zbog Allahove, dž.š., milosti.” Ashabi upitaše: “Čak ni ti Allahov Poslaniče?” “Čak ni ja, osim ako me Allah, dž.š., ne obuhvati sa Svojom milošću. (Buharija, Muslim.)
Svi mi smo siromašini i grijesnici, svi mi činimo loša djela i nedovljno se zahvaljujemo Allahu, dž.š. Molimo Allaha, dž.š., da nas obaspe Svojom milošću i da nas na osnovu nje uvede u Džennet jer mi nemamo dovoljno dobrih djela zbog kojih bi zaslužili Džennet osim ako nam se Allah, dž.š., smiluje.