El-Buhari i Muslim prenose od Rafi' ibn Hadidža da je rekao: /19/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, sutra ćemo se sresti s neprijeteljom, a nemamo noževa. Hoćemo li klati trskom?" Odgovorio je: "Iz čega poteče krv i spomene se Allahovo ime prilikom klanja - jedite ga, osim da nije zaklano zubima ili noktima. To ću vam objasniti: zubi su kosti, a nokti su noževi Abesinaca." Od Omera se prenosi kao mevkuf predanje, a i u hadisu koji prenose Ahmed i autori Sunena, od Ebu El- Ašra ed-Daremi, a on od svog oca da je rekao : /20/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, zar nije klanje samo preko grla?" Odgovorio je: "Kada bi ubo u but, bilo bi ti dovoljno." Ovo je vjerodostojan hadis, ali odnosi se samo na ono što nije moguće zaklati preko vrata.[229]
Riječi Uzvišenoga: "i koja je na žrtvenicima žrtvovana"; Mudžahid i Ibn-Džurejdž kažu: "Ti žrtvenici su bili kameni kipovi oko Kabe kojih je bilo tri stotine i šezdeset. Arapi su u predislamskom periodu (džahilijjet) kod njih klali kurbane, pršćući njhovom krvlju dio Bejtullaha koji je bio s njihove prednje strane, kao i režući njihovo meso i stavljajući ga na kipove." Ovo mnogi spominju. Uzvišeni Allah zabranjuje vjernicima ovakav postupak i zabranjuje im jedenje mesa ovih kurbana koji su pripravljeni kod kipova, pa makar na njima bilo i spomenuto Allahovo ime prilikom klanja, zbog idolopoklonstva koje je strogo zabranio Allah i Njegov Poslanik. Ovo treba da ima ovakvo značenje, jer je već prethodila zabrana onoga što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime. Riječi Uzvišenoga:
"i zabranjuje vam se gatanje strjelicama", tj. zabranjeno vam je, vjernici, gatati strjelicama /el-ezlam/. Jednina od ove riječi je zulem, a može se slovo suglasnik "z" vokalizovati "fethom - kratkim vokalom e", pa da se izgovori zelem. Arapi su to praktikovali u predislamskom periodu, a to su bile tri strjelice, od kojih je na prvoj pisalo: uradi, a na drugoj: ne radi, dok je treća bila neispisana, na njoj nije bilo ništa. Pa kada bi ih okrenuo, pa se pojavila strjelica sa imperativom - izvršio bi ga, ili sa zabranom - ostavio bi taj posao; a ako bi se pojavila prazna - ponovio bi. "Istiksam"- gatanje strielicama uzeto je u značenju traženja mišljenja od ovih strjelica. Ovako to zaključuje Ebu-Džafer bin Džerir, a Ibn-Abbas o Riječima Uzvišenog: "i zabranjuje vam se gatanje strjelicama" kaže: "El-ezlam su strjelice pomoću kojih su oni vršili prognozu u poslovima." El-Buhari i Muslim bilježe : /21/ da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, ušavši u Kabu vidio Ibrahima i Ismaila naslikane u njoj, a u rukama su držali strjelice, pa je rekao: "Allah ih ubio, znaju da njih dvojica nisu nikada gatali strjelicama!"
Ibn-Merdevejh prenosi od Ebu-Derda¢a: Allahov Posalanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je: /22/ "Neće ući u dženetske stepene onaj ko proriče budućnost, ili onaj koji gata sa strjelicama, kao i onaj koji se vrati sa puta zbog sujevjerja." Riječi Uzvišenog: "To vam je porok", tj. bavljenje time je, bez ikakve sumnje, svjesni grijeh, zabluda, neznanje i idolatrija.... Uzvišeni Allah naređuje vjernicima kada se nađu u nedoumici o pitanju nekih svojih poslova da od Njega traže ono što im je bolje i to tako što će mu prvo obaviti jedan ibadet, a onda Ga pitati i tražiti od Njega izbor u poslu koji namjeravaju činiti, kako to prenose imam El-Buhari i autori Sunena od Džabira bin Abdullaha: /23/ Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, podučavao bi nas "istihari"- traženju izbora od Uzvišenog Allaha, u poslovima, kao što nas je podučavao surama iz Kur¢ana. Govorio je: "Kada neko od vas hoće uraditi neki posao, neka klanja dva rekata nafile, a zatim neka prouči sljedeću dovu: Allahu moj, tražim izbor od Tebe, preko Tvoga znanja i tražim dosudu od Tebe, preko Tvoje moći, tražim iz Tvoje beskrajne dobrote, jer Ti si moćan, a ja sam nemoćan, Ti znaš, a ja ne znam, jer Ti znaš tajne neviđene. Allahu moj, ako je ova stvar u Tvom znanju (pa je imenuje), dobro za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - ili je rekao: sada, a i kasnije - Ti mi je dosudi, olakšaj mi njeno postizanje i daj mi bereket i blagoslov u njoj. Allahu moj, a ako je u Tvom znanju ova stvar zlo za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života - Ti je otkloni od mene, a mene odstrani od nje i dosudi mi dobro ma gdje ono bilo, a zatim me učini zadovoljnim njime." (Ahmedov tekst)
Riječi Uzvišenoga: "Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere", tj. izgubili su nadu da će oni biti slični muslimanima zato što se muslimani izdvajaju ovim svojstvima koja su oprečna idolopoklonstvu i njegovim pripadnicima. Zbog ovoga Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da budu strpljivi i postojani u suprotstavljanju nevjernicima i da se ne boje nikoga osim Allaha:
"zato se ne bojte njih, već se bojte Mene", tj. ne bojte se njih u vašem protivljenju njima, već se Mene bojte, a Ja ću vas pomoći protiv njih, uništiti ih, dati vam da ih pobijedite, izliječiti vaša srca od njih i učiniti da vi budete iznad njih i u ovozemnom životu, a i u vječnom. Riječi Uzvišenog:
"Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera." Ovo je najveća blagodat Uzvišenog Allaha prema ovome ummetu, kada im je vjeru učinio savršenom i potpunom tako da nemaju potrebe za drugom vjerom, niti za nekim drugim vjerovjesnikom pored svoga, Allahov blagoslov i spas neka je na njega, jer ga je Uzvišeni Allah učinio pečatom vjerovjesnika i poslao ga svim ljudima i džinima, pa je dozvoljeno samo ono što je On dozvolio, a zabranjeno je ono što je On zabranio i nema nikakve vjerske stvari, a da je On nije uzakonio. Sve ono što je saopćio sušta je istina u kojoj nema nikakve laži niti nedosljednosti, kao što i kaže Uzvišeni: "Riječi tvoga Gospodara vrhunac su istine i pravde", tj. vrhunac istine u saopćavanju i vrhunac pravde u imperativima i zabranama. Pa kada im je usavršio vjeru, blagodat je bila potpuna. Poradi ovoga Uzvišeni kaže:
"Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera", tj. budite vi zadovoljni sa njime za sebe, jer je to vjera s kojom je zadovoljan Allah, s kojom je poslao Najboljeg od časnih poslanika, preko kojeg je poslao Najslavniju knjigu. Poslije ovoga ajeta vjernici muslimani neće imati nikada potrebu za nekakvim dodavanjem, jer je Uzvišeni Allah već učinio islam savršenom vjerom i neće ga nikada okrnjiti i zadovoljan je s njim, pa ga neće nikada odbaciti. Ovaj ajet je objavljen na Dan Arefata. Poslije njega nije objavljeno nešto što je dozvoljeno ili je zabranjeno, a Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, poslije Arefata preselio je na ahiret (nakon osamdeset i jednog dana.
Prenosi imam Ahmed od Tarika bin Šihaba /24/, da je neki jevrej došao do Omera bin El-Hattaba i rekao: "Zapovjedniče pravovjernih, vi, uistinu, imate jedan ajet u vašoj knjizi - koji da je nama jevrejima objavljen - mi bismo uzeli dan njegove objave za praznik." On je upitao: "A koji ajet?" Odgovorio je: "Riječi Uzvišenoga:
"Sad sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio." Tada Omer reče: "Tako mi Allaha, ja znam dan u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, a i sahat u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem Bilo je to u predvečerje na Arefatu i to u petak." Prenose ga El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi i En-Nesai. O ovome su preneseni mutevatir hadisi u čiju vjerodostojnost nema nikakve sumnje, a Allah najbolje zna. Riječi Uzvišenoga: "A onome ko bude primoran, kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti", tj. ko bude potreban da uzme nešto od ovoga zabranjenog što je spomenuo Uzvišeni Allah, a u nuždi koja ga je primorala na to, on ima pravo uzeti, a Allah će mu oprostiti i milostiv biti, jer On, neka je Uzvišen, zna potrebu Svoga primoranog roba za time, pa će mu prijeći preko toga i oprostiti mu. U Musnedu i u Sahihu Ibn-Hibbana prenosi se kao merfuž predanje od Ibn-Omera: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /25/ "Uistinu Allah voli da se iskoristi Njegova olakšica (ruhsa) kao što prezire da Mu se bude neposlušno." Tekst Ibn-Hibbanov, a u Ahmedovom tekstu stoji: /26/ "Ko ne primi i ne iskoristi Allahovu olakšicu, imat će grijeh veličine brda Arefata."
Poradi ovoga islamski pravnici zaključuju: ponekad je uzimanje strvine dužnost (vadžib) i to u nekim okolnostima, kao kad se boji za život, a ne nalazi ništa drugo; ponekad je preporučljivo (mendub); ponekad je "mubah" - ni pohvaljeno ni pokuđeno, i to prema okolnostima. Međutim, podijelili su se da li će uzeti tek toliko da ostane u životu, ili će se zasititi, ili će se zasititi i uzeti za kasnije - na različita mišljenja, kako je to utvrđeno u djelima o šerijatskim normama. Nije uvjet da bi bilo dozvoljeno uzimanje strvine to da nekome prođu tri dana a da ne nađe nikakvu hranu, kako to ponekad pretpostavljaju mnogi, već kada bude primoran na to - tada mu je i dozvoljeno.
Prenosi Ebu-Davud od En-Nedži', El-Amirija, kako je otišao Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, i upitao: /27/ "Koliko nam je dozvoljeno od strvine?" Odgovorio je: "Onoliko koliko vam je potrebno za jelo." Mi smo rekli: "Da doručkujemo i večeramo." Ebu-Nuajm kaže: "Ukbe mi je to protumačio kao porciju za doručak i porciju za večeru rekavši: ¢Eto toliko!¢ On je odbio gladovanje i dozvolio im strvinu u ovoj situaciji." Ebu-Davud sam prenosi ovaj hadis, a kao da su oni nešto doručkovali i večerali, ali im to nije bilo dovoljno, pa im je dozvolio strvinu, kako bi upotpunili to što im je potrebno. Ovo predanje uzimaju kao argument oni koji smatraju dozvoljenim jelo strvine do sitosti, a ne ograničavaju se samo na zaštitu golog života.
Riječi Uzvišenoga: “bez namjere da učini grijeh", tj. bez činjenja nepokornosti Uzvišenom Allahu, jer mu je to Allah dozvolio, a prešutio je drugo, kao što kaže u suri El-Bekare: "A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. - Allah zaista prašta i milostiv je." (2:173)
Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio. Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, brzo sviđa račune./3/
Nakon što je Uzvišeni Allah u prethodnom ajetu spomenuo prljavštvine koje je zabranio i koje su štetne za onoga ko ih upotrebljava, bilo za njegovo tijelo ili njegovu vjeru ili za oboje i izuzeo ono što je izuzeo u slučaju nužde, kao što kaže Uzvišeni:
"...kad vam je On objasnio šta vam je zabranio - osim kada ste u nevolji", (6:119) nastavlja poslije toga: "Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: Dozvoljavaju vam se lijepa jela", kao što i u suri El-E¢araf opisujući Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, kaže da im on dozvoljava lijepa jela, a zabranjuje nečista. Prenosi Ibn Ebi-Hatim da su Adijj bin Hatim i Zejd bin Muhelhil, obojica iz plemena Tajj, pitali Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: "Allahov Poslaniče, Allah je zabranio strvinu, pa šta nam je dozvoljeno od životinja (koje ulove naši psi)?" Tada je objavljeno: "Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela." Seid komentariše: "Znači da im je dozvoljeno ono što je zaklano na dozvoljen način." Zuhri je upitan o pijenju mokraće radi lijeka, pa je odgovorio: "Ona se ne ubraja u lijepa jela." [230] Prenosi Ibn Ebi-Hatim.
Riječi Uzvišenoga: "i ono što vam ulove životinje koje ste lovu po-dučili", tj. dozvoljeno vam je ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime, lijepa jela i ono što ulovite životinjama koje ste lovu podučili, a to su psi, risi, sokoli i slične njima, prema mišljenju većine ashaba, tabiina i imama.
Prenosi se od većine učenjaka: da je ulov pticama isti kao i ulov psima, jer su one dresirane da love svojim pandžama kao što su i psi dresirani i nema nikakve razlike. Ovo je i mišljenje četverice imama, a i drugih. Izabira ga Ibn-Džerir i to argumentuje predanjem od Adijj bin Hatima, koji kaže: "Pitao sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, o ulovu sokola pa mi je odgovorio /29/ "Ono što ti uhvati jedi!" Imam Ahmed izuzima crnog psa, jer se ubraja kod njega u životinje koje je dužnost ubiti, pa nije dozvoljeno ni ono što on pribavi. U Muslimovom Sahihu potvrđeno je od Ebu-Bekra da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /30/ "Namaz prekida /prolazak/ magarca, žene ili crnog psa /ispred klanjača/." Upitao sam: "Kakva je razlika između crnog i crvenog psa?" Odgovorio je: "Crni pas je šejtan." U drugom hadisu je zabilježeno: /31/ da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio da se ubijaju psi, ali je poslije rekao: "Šta je to sa njima i tim psima? Ubijajte među njima svakog koji je crn i bez pjega!" Ove životinje kojima se lovi označene su terminom "dževarih", koji je izvedenica od riječi "džerhun", koja znači: zarađivanje, stjecanje, zarada, dobitak..., kao što Arapi kažu: "fulanun džereha ehlehu hajren" - neko je zaradio svojoj prodici nešto imetka, tj. "kesebehum hajren" - privrijedio im je nešto imetka, ili kažu: "fulanun la džariha lehu" - neko kome nema ko da zaradi, tj. "la kasibe lehu" - nema nikoga ko bi mu zaradio, a i Uzvišeni kaže: "a zna što vi steknete danju" (6:60), tj. šta ste počinili od dobra ili zla. O uzroku objave ovoga časnog ajeta spomenut je hadis koji prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu Rafi', osobođenog roba Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, /32/, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio ubijanje pasa, pa su, kažem ja /prenosilac/ došli ljudi i upitali: "Allahov Poslaniče, šta nam je dozvoljeno od ove vrste /životinja/ koju si nam naredio da ubijamo?" Zašutio je, a zatim je uslijedila objava Uzvišenog Allaha: "Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili..." Tada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: "Kada čovjek pusti psa i kaže: bismillahi, pa mu on ulovi nešto, neka jede ono što on nije načeo."
Riječi Uzvišenoga: "koje ste lovu podučili", tj. životinje koje ste podučavali u toku dresure za lov da ga uhvate svojim pandžama. Na osnovu toga, a i prema ovoj situaciji, zaključuje se: ako dresirana životinja ubije ulov udarcem ili pandžom, da nije dozvoljen, a to je jedno od mišljenja imama Šafije i jedne grupe učenjaka. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže: "koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio", a to je da kada vlasnik pusti dresiranu životinju ona ostane mirna, a kada je pozove ona mu dođe i kada uhvati ulov čuva ga za svoga vlasnika dok ne dođe do nje, ne zadržavajući ga za sebe; zbog ovoga Uzvišeni kaže:
"Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome", pa kada bude dresirana životinja naučena da čuva ulov za vlasnika, a i on bude spomenuo Allahovo ime u momentu njenog puštanja, ulov mu je dozvoljen, pa makar ga i ubila, i to konsenzusom učenjaka. Također su zabilježena i hadiska predanja u kontekstu onoga što potvrđuje ovaj ajet; kao što je navedeno u dva Sahiha od Adijj bin Hatima: /33/ Upitao sam: "Allahov Poslaniče, ja puštam dresirane pse na lov i spominjem Allahovo ime?" Odgovorio je: "Kada pustiš svog dresiranog psa, spomenuvši Allahovo ime, jedi ono što ti uhvati." Upitao sam: "A ako ubiju?" Odgovrio je: "I ako ubiju, a da u tome nije učestvovao ni jedan pas koji nije od njih /tvojih pasa/, a ti si spomenuo Allahovo ime prilikom puštanja svog psa, a za tuđe to nisi ni činio." Upitao sam ga: "Ja lovim strijelom bez perja, koja je deblja u sredini i koja udara pljoštimice, a ne šiljkom?" Odgovorio je: "Kada gađaš "mi‘radom", pa on probije /tijelo životinje/, onda jedi, a ako je pogodi samo pljoštimice, to je onda ubijena životinja i ne jedi je." U drugome tekstu El-Buharije i Muslima zabilježeno je: /34/ "Kada puštaš svoga psa, spomeni Allahovo ime, pa ako ti nešto uhvati, pa ga ti zatekneš živog - zakolji to; a ako ga već bude ubio, a ne bude ga jeo, onda jedi, jer je to što ga je ulovio pas njegovo klanje." Jedno njihovo predanje glasi: /35/ "Ako je jeo - ti ne jedi, jer se bojim da je to on za sebe uhvatio." Ovo je argument većine učenjaka i to je ono što je ispravno u Šafijinom mezhebu da ako pas jede ulov onda je apsolutno zabranjen, ali oni to nisu opširno izložili. Prenosi se od jedne grupe prethodnika /selef/ da su smatrali da takav ulov nije nikako zabranjen, i o tome postoji detaljno izlaganje.
PREDANJA O TOME
Zabilježena su pouzdana predanja od Selmana El-Farisija, Sad bin Ebi-Vekkasa, Ebu-Hurejrea i Ibn-Omera, koji prenosi od Alije i Ibn-Abbasa. One se mogu svesti na sljedeće: kada je pušten pas, a bude dresiran, njegov ulov se jede svejedno da li ga je on jeo ili nije; čak ako bi pojeo i dvije trećine, preostala se trećina može jesti.
Ebu-Davud prenosi od Omera bin Šu'ajba, on od njegovog oca, a on od njegovog djeda, da je neki beduin, po imenu Ebu-S'alebe, upitao: "Allahov Poslaniče, ja imam dresirane pse, pa mi daj objašnjenje o njihovom ulovu?" Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, odgovorio je: /36/ "Ako imaš dresirane pse, jedi ono što ti ulove." Ponovo je pitao: "I zaklano i nezaklano i ako bi ga psi jeli?" "Da, i ako bi jeli", odgovorio je. "Allahov Poslaniče, daj mi objašnjenje o mome luku?", pitao je ponovo. Odgovorio je: "Jedi ono što pogodi tvoj luk." Upitao je: "Zaklano i nezaklano?" Odgovorio je: "Makar od tebe bilo i daleko tako da ga ne vidiš ako do njega nije došla tuđa strijela ili nađeš njen trag." Upitao je: "Daj mi objašnjenje, o upotrebi posuđa vatropoklonika, kada smo na to primorani?" Odgovorio je: "Operi ga i jedi iz njega." Ovako ga prenosi Ebu-Davud, a navodi ga i En-Nesai. Također, Ebu-Davud ga prenosi i preko Junusa bin Sejfa, od Ebu-Idrisa El-Havlanija, od Ebu-Sa'lebe: Rekao je Allahov Poslanik: /37/ "Kada pustiš psa i spomeneš pri tome Allahovo ime, jedi, pa makar i on jeo i jedi ono do čega stigne tvoja ruka." Ovo su dva dobra lanca prenošenja /isnad/.
Es-Sevri prenosi od Adijja: "Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /38/ 'Ono što ti ulovi pas vičan lovu - jedi. ¢Upitao sam: ¢Ako bi on jeo?¢ Odgovorio je: ¢Da.¢" Ova predanja ukazuju na to da je to nešto preko čega se može prijeći, pa makar ga i pas jeo. Njih uzimaju kao argument oni koji ne smatraju zabranjenim ulov kojeg pas načne i slične situacije, kako je već prethodilo... Neki drugi uzeli su srednji stav pa kažu: "Ako bi jeo nakon što je već ulovio, onda je zabranjeno zbog hadisa koji prenosi Adijj bin Hatim, a i iz razloga na koji je ukazao Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem: "Ako jede pas, ti ne jedi, jer se bojim da je to on ulovio za sebe",[231] međutim, ako on uhvati ulov, pa bude čekao svoga vlasnika, ali mu se to oduži i on izgladni pa jede zbog gladi, onda to nema uticaja o pitanju zabrane. Oni u vezu sa tim navode hadis od Ebu-Sa'leba El-Hašinijja. Ovo je jedno pohvalno razlučivanje, ali i jedno ispravno usaglašavanje između dva hadisa.
Riječi Uzvišenoga: "Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome", tj. prilikom njegovog puštanja, kako je rekao Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, Adijj bin Hatimu: "Kada pustiš svog dresiranog psa spomenuvši Allahovo ime, jedi ono što ti on uhvati",[232] a, također, i u hadisu od Ebu-Sa'leba koji prenosi Buharija i Muslim: "Kada pustiš svoga psa, spomeni Allahovo ime; i kada pustiš svoju strijelu, spomeni Allahovo ime."[233] Ovo je uvjet kod imama koji to uvjetuju, kao što je imam Ahmed, Allah mu se smilovao, kako je to poznato od njega, a to je da se spomene Allahovo ime prilikom puštanja psa i odapinjanja strijele. Ovo je mišljenje općepoznato kod većine - da se ovim ajetom mislilo na momenat puštanja. Međutim, Ibn-Abbas kaže: "Kada puštaš svoju dresiranu životinju, reci: bismillahi; a ako zaboraviš, nije grijeh."
Neki smatraju da se ovim ajetom mislilo na spominjanje Allahovog imena pri jelu, kao što je potvrđeno kod El-Buharije i Muslima da je Allahov Poslanik podučavao svoga pastorka Omera ibn Ebu-Seleme rekavši: /39/ "Spomeni Allaha, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe."
U Buharijinom Sahihu preneseno je od h. Aiše da su pitali: /40/ "Allahov Poslaniče, ljudi koji su nedavno izašli iz nevjerstva donose nam meso i mi ne znamo je li prilikom njegovog klanja spomenuto Allahovo ime ili nije?" Odgovorio je: "Vi spomenite Allahovo ime i jedite."
Prenosi imam Ahmed od Abdullaha bin Ubejda bin Umejra da je neka žena od njih, a zvali su je Ummu-Kulsum, njemu saopćila od h. Aiše /41/ da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, jeo neku hranu sa šestericom ashaba kada je došao neki gladan beduin i pojeo to u dva zalogaja, pa je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: "Da je spomenuo Allahovo ime, bilo bi vam dovoljno; pa kada neko od vas jede, neka spomene Allahovo ime, a ako zaboravi na početku - neka kaže: s imenom Allaha na početku i na kraju." Također ga prenosi i Ahmed, Ebu-Davud i Et-Tirmizi na više načina od Hišama Ed-Dustevanija, a Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen, sahih. Prenose Muslim i autori Sunena, osim Et-Tirmizija, preko Ibn-Džurejdža, od Ebu Ez-Zubejra, od Džabira ibn Abdullaha, od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem: /42/ Kada čovjek uđe u svoju kuću spomenuvši Allahovo ime prilikom ulaska i prilikom jela, šejtan kaže /svojim drugovima/: "Nemate konačišta, a ni večere", a kada uđe ne spomenuvši Allahovo ime pri ulasku, šejtan kaže: "Našli ste konačište", a ako još ne spomene Allahovo ime prilikom jela, šejtan kaže: "Našli ste i konačište i večeru." Ebu-Davudov tekst:
"Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša su jela njima dozvoljena, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove dadnete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate. A onaj ko otpadne od prave vjere - uzalud će mu biti djela njegova, i on će, na onom svijetu, gubitnik biti."/5/
Nakon što je Uzvišeni spomenuo nečistoće koje je zabranio Svojim robovima, vjernicima, i lijepa jela koja im je dozvolio, kaže: "Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela"; a zatim spominje ono što zakolju sljedbenici dviju Knjiga; jevreji i kršćani, pa Uzvišeni kaže: "i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga". Ibn-Abbas i drugi kažu: "Znači ono što oni zakolju." Ovo je stvar oko koje postoji konsenzus među učenjacima: da je ono što oni zakolju dozvoljeno muslimanima, jer i oni vjeruju da je zabranjeno zaklati osim u ime Allaha, i oni prilikom klanja spominju samo Allahovo ime, iako oni pripisuju Njemu, neka je Slavljen i Uzvišen, ono od čega je On, Slavljeni i Sveti, čist.
Potvrđeno je u sahih hadisu od Abdullaha ibn Mugaffela da je rekao: /43/ Bačen je mijeh s lojem (na hrpu) na dan Hajbera, pa sam ga pritisnuo na grudi i rekao: "Ovo danas nikome ne dam." Kada sam se okrenuo, Vjerovjesnik se, s.a.v.s, smiješi." Pravnici /fukaha/ po ovome zaključuju da je dozvoljeno i prije podjele uzeti iz ratnog plijena potrebnu hranu i slično. Ovo je jasno. Hanefijski, šafijski i hanbelijski pravnici, nasuprot malikijskih, zaključuju po ovome da je zabranjeno jesti ono što jevreji vjeruju da im je zabranjeno od onog što oni kolju, kao loj i slično; međutim, bolje od toga po značenju je predanje zabilježeno u sahih hadisu /44/ "da su stanovnici Hajbera poklonili Allahovom Posla-niku, sallAllahu alejhi we sellem, pečenu ovcu čiju su natkoljenicu otrovali, a koja je njemu bila najukusnija. On ju je uzeo i zagrizao, ali ga je ona opomenula da je otrovana, pa ju je ispljuvao. Međutim, to je ostavilo posljedice na sjekutićima Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i njegovoj vratnoj veni. S njime je jeo i Bišr ibn El-Bera¢ ibn Ma¢rur, pa je umro. Jevrejka koja je otrovala ovcu bila je ubijena, a bilo joj je ime Zejneba." Način argumentovanja ovim predanjem u tome je da je Poslanik, alejhi selam, namjeravao jesti ovcu, a i oni koji su bili sa njim, a da ih nisu pitali da li su odstranili iz nje loj (za koji oni vjeruju da im je zabranjen) ili nisu. Međutim, dozvoljeno je samo ono što zakolju jevreji i kršćani, ali ne i idolopoklonici i njima slični, jer oni ne spominju Allahovo ime kad kolju životinje, već čak jedu i strvinu, za razliku od sljedbenika dviju Knjiga. Postoje i drugi od kojih se uzima glavarina /džizja/ kao i od sljedbenika Knjige, ali - i pored toga - muslimani ne jedu ono što zakolju niti se žene njihovim ženama. Riječi Uzvišenog: "i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga", svojim smislom ukazuju na to da jela sljedbenika drugih religija nisu dozvoljena.
Riječi Uzvišenog: "i vaša su jela njima dozvoljena", tj. dozvoljeno vam je da im date od onoga što ste zaklali, kao što i vi jedete ono što su oni zaklali. Ovo spada u uzvraćanje i nagrađivanje istom mjerom, a što se tiče hadisa koji glasi: /45/ "Druži se samo sa vjernikom i hranu tvoju neka jede samo bogobojazan", on se odnosi na preporučljivost /nedb/ i poželjnost /istihbab/.
Riječi Uzvišenog: "i čestiste vjernice su vam dozvoljene", tj. dozvoljen vam je brak sa slobodnim i krjeposnim ženama koje su vjernice, a ovo je spomenuto kao uvod za ono što dolazi, a to su riječi Uzvišenoga: "i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas", tj. čestite i krjeposne od bluda, kao što kaže Uzvišeni: "kada su čedne i kada javno ne čine blud i kada tajno ne žive s ljubavnicima". (4:25) Naime, ljudi se nisu ženili sljedbenicama Knjige nakon što je objavljen ajet iz sure El-Bekare koji glasi: "Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice" (2:221), sve dok nije objavljen ajet: "i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas", pa su ovaj ajet postavili kao specifikaciju /tahsis/ onog iz sure El-Bekare: "Ne ženite se mnogoboškinjama..." Riječi Uzvišenog: "kada im vjenčane darove njihove dadnete", tj. njihove mehrove, odnosno, zato što su one čestite i neporočne, isplatite im vjenčane darove draga srca. Riječi Uzvišenog: "s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate", tj. kao što je čestitost uvjet kod žena, a to je neporočnost od bluda, to je uvjet i za ljude da budu moralno čestiti i krjeposni. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "a ne da s njima blud činite"; "musafihun" su bludnici "i da ih za priležnice uzimate", tj. da ne budete samo njihovi ljubavnici. Poradi ovoga i imam Ahmed ibn Hanbel, Allah mu se smilovao, smatra nesipravnim brak bludnice dok se ne pokaje, a također kod njega nije ispravan ni brak nemoralna čovjeka sa neporočnom ženom, sve dok se ne pokaje, a prema ovome ajetu i hadisu: /46/ "Neka ne ženi bičevani bludnik osim istu takvu." Ibn-Džerir prenosi od Hasana: Omer je rekao: "Naumio sam da nikom ko je učinio razvrat u islamu ne dozvolim da oženi čestitu ženu." Na to je reagovao Ubejj ibn Ka'b: Vladaru pravovjernih, idolopoklonstvo je veći grijeh, a za njega se prima pokajanje, ako se pokaje." O ovome pitanju će se opširno govoriti kod riječi Uzvišenog: "Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima."[234] Zbog ovoga Uzvišeni kaže: "A onaj ko otpadne od prave vjere - uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, gubitnik biti."
"O vjernici, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza laktova operite - a glave svoje potarite - i noge svoje do iza članaka. A ako ste džunupi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih prijeđite. Allah vam ne želi pričiniti poteškoće, već vas želi učiniti čistim i blagodat Svoju vam upotpuniti, da biste bili zahvalni."/6/