Allah Uzvišeni kaže: "...ako ste na putu", tj. ako putujete, "...a pojave se znaci smrti". Ovo su dva uvjeta uzimanja za svjedoke štićenika islamske države koji su nemuslimani, ako nema pravovjernih: da to bude na putovanju i da se radi o oporuci. To prenosi Ibn-Džerir od Šurejha, a slično se prenosi i od imama Ahmeda. To je samo njegovo mišljenje. Trojica imaju suprotan stav i kažu: "Nije dozvoljeno da štićenici, nemuslimani, svjedoče muslimanima." Ebu-Hanifa to dozvoljava njima međusobno.
Postoji razmimoilaženje oko riječi Uzvišenog: "...kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih od vas ili neka druga dvojica", da li se misli da im oporuči ili da ih uzme za svjedoke. Najispravnije je da oni budu svjedoci. To je i očito iz konteksta časnog ajeta. Međutim, ako nije oporučeno nekome trećem sa njima, onda je u njima sjedinjeno: i opručivanje i svjedočenje, kao u kazivanju o Temimu Ed-Darijju i Adijj ibn Bidau, koje će biti spomenuto, ako Bog da, a od Allaha je uputa.
Allah Uzvišeni kaže: "...zadržite ih poslije obavljenog namaza", tj. poslije ikindije, smatraju Ibn-Abbas i grupa tabiina. Ez-Zuhri kaže: "Poslije namaza muslimana." Time se željelo da ova dva svjedoka ozvaniče poslije namaza na kojem su se okupili ljudi u prisustvu njih dvojice "...i neka se Allahom zakunu", tj. neka se zakunu Uzvišenim. "A ako posumnjate", tj. ako se pojavi sumnja da su njih dvojica iznevjerili ili sakrili, neka se tada zakunu Allahom; "Mi zakletvu nećemo prodati", tj. naše zakletve "...ni za kakvu cijenu", tj. nećemo je zamijeniti ni za što od prolaznog i prezrenog dunjaluka, "...makar se radilo i o kakvu rođaku", tj. makar onaj na kog se odnosi svjedočenje bio i naš rođak, mi mu nećemo dati prednost, "...i svjedočenje koje je Allah propisao nećemo uskratiti", pridodano je Allahu kao počast svjedočenju i radi davanja važnosti samom činu,
"...jer bismo tada bili, doista, grješnici", tj. ako bismo nešto učinili od toga, iskrivljujući oporuku, mijenjajući je ili potpuno je sakrivši. Zatim Uzvišeni Allah kaže: "A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila", ako se dozna, pokaže i ustanovi da su svjedoci oporuke pronevjerili ili sakrili nešto od imetka koji je njima oporučen, "...onda će njih zamijeniti druga dvojica od onih kojima je šteta nanesena". Ovo je čitanje /kiraet/ većine i prema ovom načinu čitanja to bi značilo da kada se ustanovi njihova pronevjera, a na osnovu autentične informacije, dvojica od nasljednika koji imaju pravo na ostavštinu i koji su najpreči da naslijede taj imetak zauzet će njihovo mjesto.
"...i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih", tj. zbog našeg stava da su njih dvojica pronevjerili vjerodostojnije su, ispravnije i pouzdanije od njihovog prethodnog svjedočenja "...mi se nismo krivo zakleli", tj. u onom što smo rekli o njima u pogledu pronevjere, "...jer bismo tada, zaista, nepravedni bili", tj. ako bismo slagali na njih dvojicu. Ovo je zakletva za nasljednike i vraćanje na njihove riječi u ovim okolnostima. Sunnet govori istovjetno o onom na što ukazuje ovaj časni ajet. Ibn Ebi- Hatim prenosi od Ibni-Abbasa, a on od Temima Ed-Darijja da je o ovom ajetu: "O vjernici, kada vam se približi smrt, neka vam posvjedoče" rekao/187/: "Ljudi su nemaju ništa u pogledu ovog ajeta izuzev mene i Adijj ibn Bedaa." Njih dvojica su kao kršćani često putovali u Siriju, prije islama, a poradi trgovine. Sa njima je išao i štićenik plemena Benu-Sehm, koji se zvao Bedil ibn Ebi-Merjem s nekom trgovačkom robom. Sa sobom je imao srebrenu čašu, na kojoj je želio zaraditi i ona mu je bila najveći ulog u trgovini. Međutim, razbolio se, pa je njima nešto oporučio i naredio im da ostatak dostave njegovoj porodici. Temim kaže: "Nakon što je umro, uzeli smo tu čašu i prodali je za hiljadu dirhema, koje smo podijelili ja i Adijj. Kad smo stigli do njegove porodice, mi smo im predali ono što je bilo kod nas, ali su primijetili da čaše nema pa su nas pitali za nju. Mi smo odgovorili: "Nije ostavio ništa izuzev ovog i nije nam ništa drugo predao." Kada sam primio islam, nakon dolaska Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, u Medinu, suzdržavao sam se od grijeha, pa sam otišao do njegove porodice i obavijestio ih šta se desilo. Isplatio sam im petsto dirhema i rekao da kod mog druga ima isto. Oni su se digli protiv njega, pa im je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio da traže od njega da se zakune onim što mu je najveće u njegovoj vjeri. On je to učinio, pa je objavljeno: do "O vjernici, neka vam posvjedoče i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih." Tada su ustali Amr ibn El-As i jedan drugi čovjek među njima i zakleli se, pa je uzeto pet stotina dirhema od Adijj ibn Bedaa." Ovako ga prenose Et-Tirmizi i Ibn-Džerir, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hadis garib čiji lanac prenošenja nije autentičan. Ebu en-Nadr, od kojeg ovaj hadis prenosi Muhammed ibn Ishak kod mene je Muhammed ibn Es-Saib El-Kelbi, s nadimkom Ebu En-Nadr. Njega su izostavili muhadisi, a on je autor jednog komentara Kur'ana /tefsir/. Ja sam čuo Muhammeda ibn Ismaila da kaže: "Muhammed ibn Es-Saib El-Kelbi nosi nadimak Ebu En-Nadr. Mi ne znamo da on ima neko predanje od Ebu-Saliha, oslobođenog roba Ummi-Hane, a prenio je nešto u vezi sa ovim od Ibn-Abbasa sažeto i ne na ovaj način." On kaže (188): Neki čovjek iz plemena Benu-Sehm otputovao je sa Temim Ed-Darijem i Adijj ibn Bedaom. Umro je /na putu/ u nekoj neislamskoj zemlji. Kad su se njih dvojica vratili s njegovom ostavštinom, zabacili su čašu od srebra koja je bila ukrašena zlatnim lišćem, pa je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, tražio od njih da se zakunu. Međutim, neki su našli čašu u Meki i rečeno je da su je kupili od Temima i Adijja. Tada su postavljena dvojica prijatelja umrlog pripadnika plemena Benu-Sehm kao svjedoci i zakleli su se: Naše su zakletve vjerodostojnije od njihovih, i da čaša pripada njihovom prijatelju, pa je objavljen ajet:
"O vjernici, neka vam posvjedoče." Tako ga prenosi i Ebu-Davud, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hadis hasen garib. To je i hadis iz predanja Ibn Ebu-Zaida i Muhammeda ibn Ebul-Kasima El-Kufijja. Postoji mišljenje da je on dobar prenosilac hadisa. Ovo kazivanje spominju mnogi tabiini kao mursel hadis u čijem lancu prenosilaca nedostaje sahibija, pa se hadis završava sa tabiinom (predaju, među njima Ikrime, Muhammed ibn Sirin i Katade, i navode da je davanje zakletve bilo poslije ikindije). Prenosi ga i Ibn-Džerir, a kao mursel predanje spominje ga i Mudžahid, El-Hasan i Ed-Dahhak. Sve ovo ukazuje na raširenost ovog kazivanja među prvim generacijama i na njenu autentičnost. Među onim što je potvrđuje je, također, i ono što prenosi Ebu-Džafer ibn Džerir od Eš-Šabijja /189/, da je nekom muslimanu samrt nastupila u ovoj Dekukai. On kaže: Bio je na samrti, a nije našao nikog od muslimana da mu bude svjedok prilikom oporuke, pa je uzeo dvojicu sljedbenika Knjige za svjedoke. Poslije su oni stigli u Kufu i otišli do Ebu-Musaa el-Eš'arijja, neka je Allah zadovoljan njime, i obavijestili ga, donijevši sa sobom njegovu ostavštinu i oporuku. El-Eš¢ari im je rekao: "Ova se stvar nije desila još od vremena Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem" Tražio je od njih da se poslije ikindije zakunu Allahom da nisu pronevjerili, niti promijenili, niti zatajili i da je to čovjekova oporuka i njegova ostavština, pa je on primio njihovo svjedočenje. Zatim ga prenosi Ibn-Džerir od Omera ibn Alija El-Kallasa, od Ebu-Davuda Et-Tajalisija, od Šu'be, od Mugire El-Erzeka, od Eš-Ša'bijja da je Ebu-Musa to učinio. Ova su dva lanca prenošenja do Eš-Ša'bijja od Ebu-Musaa el-Eš'arijja vjerodostojna, a njegove riječi: "Ova se stvar nije desila još od vremena Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem", jasno ukazuju, a Allah najbolje zna, da je mislio na kazivanje o Temimu Ed-Darijju i Adijj ibn Bedau. Navode da je Temim Ed-Dari, Allah neka je zadovoljan njime, primio islam devete hidžretske godine, pa je prema ovom ovaj propis došao kasnije tako da zagovornici njegove derogacije trebaju imati mjerodavan argument na ovom mjestu. Allah najbolje zna.
Ibni-Džerir prenosi od Ibrahima i Seida da su o ovom ajetu: "O vjernici, neka vam posvjedoče" rekli: "Kada zadesi samrt čovjeka na putovanju, neka uzme za svjedoke dvojicu muslimana; a ako ne nađe, onda dvojicu sljedbenika Knjige. Ako im, kada donesu ostavštinu, povjeruju nasljednici, njihoveće se riječi prihvatiti. Međutim, ako ih budu sumnjičili, njih dvojica će se zakleti poslije ikindije: Tako nam Allaha, mi nismo sakrili, ni slagali, ni pronevjerili, niti izmijenili." Alijj ibn Talha prenosi od Ibni-Abbasa o komentaru ovog ajeta: "Ako postoji sumnja u njihovo svjedočenje, od njih će se tražiti da se zakunu poslije ikindije: Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati. Međutim, ako bi prijatelji otkrili da su dvojica nevjernika slagala u svome svjedočenju, postavit će se dvojica ljudi od prijatelja /umrlog/ i zakleti se: Tako nam Allaha, svjedočenje dvojice nevjernika neispravno je i mi nismo nepravedni. To su riječi Uzvišenog: A ako se dozna da su njih dvojica zgriješila, gdje On kaže: Ako se otkrije da su dvojica nevjernika slagala
...onda će njih zamijeniti druga dvojica, tj. od prijatelja /umrlog/ pa će se zakleti da je svjedočenje dvojice nevjernika neispravno i da su oni pravedni, tako da će se svjedočenje dvojice nevjernika odbaciti, a prihvatit će se svjedočenje prijatelja." Ovako je to prenio El-Avfi od Ibn-Abbasa. Ibn-Džerir prenosi oba predanja. Ovako su postavili ovaj propis, prema zahtjevu ovog ajeta imami tabiina i prvih generacija, neka je Allah zadovoljan njima. To je i stav imama Ahmeda, Allah mu se smilovao. Allah Uzvišeni kaže:
"Najlakše tako oni mogu izvršiti svjedočenje svoje onako kako treba", tj. ovaj je propis uzakonjen na ovaj način. Allah Uzvišeni kaže: "...i da se ne plaše da će njihove zakletve drugim zakletvama biti pobijene", tj. onaj ko im donese /zakletvu/ izvršivši je kako treba, iskazuje počast zakletvi Allahom i brigu spram Njega i Njegove uzvišenosti. Poradi ovog Uzvišeni je rekao: "...i da se ne plaše da će njihove zakletve drugim zakletvama biti pobijene". Zatim Uzvišeni Allah kaže: "I bojte se Allaha", tj. u svim vašim poslovima, "...i slušajte!", tj. pokoravajte se.
"A Allah neće ukazati na pravi put ljudima koji su veliki grješnici", tj. onim koji su napustili pokornost Njemu i slijeđenje Negova vjerozakona.
Na dan kada Allah sakupi poslanike i upita: "Da li su vam se odazivali?" - oni će reći: "Mi ne znamo jer samo Ti znaš sve tajne."/109/
Ovo je obavijest o onom o čemu će Allah Uzvišeni pitati poslanike, na dan Proživljenja, kako su im se odazvali narodi kojima su bili poslani, kao što kaže Uzvišeni: "I sigurno ćemo pitati one kojima smo poslanike slali, a pitat ćemo, doista, i poslanike." (7:6) O riječima poslanika: "Mi ne znamo", Alijj ibn Talha prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: "Reći će Gospodaru Uzvišenom: Nema znanja koje znamo a da Ti bolje ne znaš od nas." Prenosi ga Ibn-Džerir i odabira između drugih mišljenja.
Nema nikakve sumnje da je to dobro mišljenje. To je zbog učtivosti spram Uzvišenog Gospodara, tj. mi nemamo nikakva znanja spram Tvoga znanja, koje obuhvata svaku stvar. Iako su nam se odazvali, i znamo ko nam se odazvao, mi poznajemo samo njihovu vanjštinu, ali ne i ono što je u njima, a Ti poznaješ svaku stvar i u svaku imaš potpun uvid, pa je naše znanje spram Tvoga znanja kao neznanje, jer Ti "...znaš sve tajne".
Kad Allah rekne: O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubava iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali - povikali: "Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!"/110/ i kada sam učenicima naredio: "Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!" - oni su odgovorili: "Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo muslimani."/111/
Uzvišeni spominje kako je dao milost i blagodat Svome robu i poslaniku Isau, sinu Merjeminu, alejhi selam, davši da se preko njegovih ruku pojave očevidne mudžize i čuda, pa Uzvišeni kaže: "...sjeti se blagodati Moje prema tebi", u Mojem stvaranju tebe od majke, bez muškaraca, i činjenju tebe znakom Moje savršene moći nad stvarima, "...i majci tvojoj", kad sam te učinio dokazom za njezinu čistotu od nemorala koji su joj pripisivali silnici i neznalice, "...kada sam te Džibrilom pomogao", i učinio vjerovjesnikom koji je pozivao Allahu u svojoj mladosti i svojoj starosti, jer sam ti dao moć govora u bešici kao djetetu, pa si posvjedočio čistotu svoje majke od svake mahane, priznao si Meni robovanje, obavijestio o Mom poslanju tebe i pozvao u robovanje samo Meni. Poradi ovoga Uzvišeni kaže: "...pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek razgovarao", tj. pozivao si Allahu u svojoj mladosti i kada si odrastao, tj. od svoje bešike pa sve do svoga uzdignuća. Allah Uzvišeni kaže: "...i kada sam te pismenosti i mudrosti naučio", tj. pisanju i razumijevanju "...i Tevratu", koji je objavljen Musau ibn Imranu, s kojim je Allah govorio. Allah Uzvišeni kaže: "...i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio", tj. oblikovao si ga u liku ptice, dozvolom Mojom, tebi u tome "...i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica", tj. Allahovom voljom i Njegovim stvaranjem. Allah Uzvišeni kaže: "...i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubava iscijelio". O ovom je bilo ranije govora u suri Ali-Imran kod 48. i 49. ajeta. Allah Uzvišeni kaže: "...i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao", tj. pozivao si ih i oni su Allahovom voljom, moći, željom i htijenjem[266] ustajali iz svojih grobova. Allah Uzvišeni kaže:
"...i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali - povikali: Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina", tj. sjeti se Moje blagodati prema tebi u odbijanju od tebe uznemiravanja od jevreja, kad si im ti došao sa jasnim i kategoričnim dokazima i argumentima o tvom vjerovjesništvu njima od Uzvišenog Allaha, pa su te oni porekli i osumnjičili za magiju, požurivši da te ubiju i razapnu, pa sam te Ja spasio od njih i uzdigao Sebi, očistivši te od njihove prljavštine i bio ti dovoljan od njihova zla. Ovo ukazuje da je spominjanje ovih blagodati od Allaha Uzvišenog bilo nakon njegova podizanja na nebo ili da će to uslijediti na dan Proživljenja, a upotrijebljen je oblik prošlog vremena kao potvrda da će se to sigurno desiti. Ovo ulazi u tajne koje je otkrio Allah Svome vjerovjesniku Muhammedu, sallAllahu alejhi we sellem Allah Uzvišeni kaže: i kada sam učenicima naredio: "Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!" I ovo je, također, jedna od blagodati prema njemu, neka je na njega salavat i selam, da mu je On dao drugove, učenike i pomagače. Ima mišljenje da se ova naredba /vahj/ odnosi na nadahnuće /ilham/, bez ikakva suprotna mišljenja. Allah Uzvišeni kaže: ...oni su odgovorili: "Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo muslimani." Možda se misli: Ja sam njima naredio (objavio) preko tebe, pa si ih ti pozvao u vjerovanje Allaha i Njegova Poslanika, pa su ti se oni odazvali, poslušali te i slijedili tako da su rekli: "Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo muslimani."
- A kada učenici rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?" - on reče: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici." /112/ - Mi želimo - rekoše oni - s nje jesti i da srca naša budu smirena i uvjeriti se da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci. /113/ - Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" /114/ - Ja ću vam je spustiti - reče Allah - ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti. /115/
Ovo je kazivanje o trpezi i po njoj je ova sura dobila ime, te se kaže sura El-Maide. Trpeza je jedna od posebnih blagodati kojom je Allah, dželle šanuhu, obdario Svoga roba i poslanika Isaa, alejhi selam, nakon što je to on od Allaha tražio. Allah, dželle šanuhu, spustio je trpezu sa neba kao veliki i nepobitni dokaz poslanstva Isaa, alejhi selam Pojedini od uvaženih imama kažu da se ona ne spominje u Indžilu i da je kršćani ne poznaju izuzev preko muslimana, a Allah najbolje zna.
Allah, dželle šanuhu, kaže: "A kada učenici" - sljedbenici Isaa, alejhi selam - "rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj", po načinu čitanja većine karija (učača). A drugi ovaj ajet čitaju: (hel testetiu rabbeke), tj. "Možeš li svoga Gospodara" upitati: "...da nam trpezu s neba spusti"; sto sa hranom. Pojedini mufesiri kažu da su to oni tražili zbog siromaštva i potrebe za hranom. Oni su tražili da im svakog dana spušta po jednu trpezu sa koje bi se prehranjivali i tjelesno jačali da bi bili spremni za ibadet.
On reče: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici". Isa, alejhi selam, na to im reče: "Bojte se Allaha i nemojte to tražiti, jer vam to može biti veliko iskušenje, nego se na Allaha oslonite u traženju opskrbe, ako ste vjernici." "Mi želimo" - rekoše oni - "s nje jesti"; nama je ona potrebno da s nje jedemo, "i da srca naša budu smirena", kada je ugledamo kako s neba silazi kao naša opskrba. "I da se uvjerimo da si nam istinu govorio", da se naš iman u tebe i tvoje poslanstvo poveća, "i da o njoj budemo svjedoci", tj. da svjedočimo da je ona znak i dokaz od Allaha za tvoje poslanstvo i potvrda onoga sa čime si došao.
Isa, sin Merjemin, reče: "O, Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima kasnijim." Es-Suddi, tumačeći ovaj ajet, kaže: "Dan u kojem je spuštena trpeza uzet ćemo praznikom kog ćemo poštovati mi i naši potomci poslije nas." Selman el-Farisi kaže: "Da bude pouka nama i onima koji će doći poslije nas", "i čudo Tvoje", kao dokaz Tvoje moći nad svim stvarima i Tvoga odgovora na moju molbu, kako bi mi povjerovali u ono što prenosim od Tebe.
"...i nahrani nas", Svojom ukusnom i prijatnom hranom, bez našeg truda i umora, "a Ti si hranitelj nabolji. Ja ću vam je spustiti - reče Allah - ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali", koji je budu zanijekali i uporno odbacivali, iz tvoga ummeta, o 'Isa, "kazniti kaznom kakvom nikoga od svjetova neću kazniti". - svjetova (stvorenja) vašeg vremena. Jer Allah, dželle šanuhu, u drugom ajetu za Faraonove ljude kaže: A kada nastupi čas: 'Uvedite Faraonove ljude u patnju najtežu!' (40:46) "Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti." (4:125)[267]
Ibnu-Džerir preko 'Awf el-Earabija prenosi od Ebu el-Mugire el-Kawasa, od Abdullaha ibni 'Amra da je rekao: "Tri će grupe ljudi na Kijametskom danu biti kažnjene najžešćom kaznom: munafici, oni koju su zanijekali Trpezu i Faraonovi ljudi."
Ebu-Dža'fer ibn Džerir prenosi od Ibn-'Abbasa da je 'Isa, alejhi selam, rekao Izraelćanima: "Hoćete li vi postiti Allahu trideset dana, a zatim Mu dovu uputiti, pa da vam On udovolji ono što budete tražili, jer radnik svoj rad naplaćuje od onoga kome je radio." Oni su to učinili, a zatim rekli: "O, ti koji nas poučavaš dobru, rekao si nam da radnik naplaćuje svoj rad od onoga za koga je radio, i naredio si nam da postimo 30 dana, što smo i učinili. A mi do sada nikome nismo radili 30 dana a da nas on nije hranio kada ogladnimo. Je li tvoj Gospodar u stanju spustiti nam s neba trpezu sa hranom?" 'Isa im odgovori: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici." "Mi želimo" - rekoše oni - "s nje jesti i da srca naša budu smirena i uvjeriti se da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isa, sin Merjemin, reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude praznik, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti" - reče Allah - "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." Ibn-'Abbas veli: "Tada se pojaviše meleki noseći trpezu sa neba na kojoj je bilo sedam riba i sedam kifli, i postaviše je ispred njih. Sa trpeze su jeli svi, prvi kao i posljednji."
Ovo je rivajet Ibn-Džerira, a prenosi ga i Ibnu Ebi-Hatim od Ibn-'Abbasa sa sličnim tekstom.
Ibn Ebi-Hatim prenosi od 'Ammara ibn Jasira da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: (190) "Na trpezi koja je sišla sa neba bio je hljeb i meso. Naređeno im je da ne krše obećanje i da ništa ne uzimaju sa trpeze za sutra. Oni prekršiše obećanje i sa trpeze uzeše hrane za sutra. Zbog toga su pretvoreni u majmune i svinje." Postoje i drugi rivajeti o ovom događaju, ali svi oni ukazuju da je trpeza spuštena sa neba Izraelćanima za vrijeme 'Isaa, sina Merjemina, kao odgovor Allaha, dželle šanuhu, na njegovu dovu. Kao što na to upućuje spomenuti ajet: "Ja ću vam je spustiti, reče Allah..."
Drugi mufesiri smatraju da trpeza nije spuštena, i za to navode sahih predanja od Mudžahida i El-Hasana. To mišljenje potkrepljuje i činjenica da kršćani uopće ne poznaju događaj vezan za trpezu i da se ona uopće ne spominje u njihovim knjigama. A da je ona spuštena, to bi svakako bilo preneseno i pomno zabilježeno u njihovoj knjizi, jer je nerazumljivo da se tako veliki događaj ne zabilježi. To bi sigurno bilo preneseno barem jednim putem (ahad predanjem), ako je izostalo mutevatir predanje (putem velikog broja prenosilaca). A Allah najbolje zna.
Međutim, većina uleme smatra da je ona spuštena i tome mišljenju daje prednost i čuveni mufesir Ibnu-Džerir, koji kaže: Zato što nas o njenom spuštanju obavještava Allah u Kur'anu: "Ja ću vam je spustiti" - reče Allah - "ali ću one među vama, koji i poslije ne budu vjerovali, kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." A Allahovo obećanje i Njegova prijetnja istina su i neminovnost. Ovo je mišljenje, a Allah najbolje zna, ispravno i na njega upućuju hadisi i predanja od selefa (prvih generacija muslimana) i ostalih.
- A kada Allah rekne: O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: "Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! " - on će reći: "Čist si Ti od toga! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš." /116/ - Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio: "Ibadet činite Allahu, i mome i vašem Gospodaru!" I ja sam njima svjedok bio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svime bdiš. /117/ - Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si. /118/
Ovi su ajeti, također, u kontekstu obraćanja Allaha, dželle šanuhu, Njegovom robu i poslaniku 'Isau, sinu Merjeminu, alejhi selam, kome će Allah na Sudnjem danu, u prisustvu onih koji su njega i njegovu majku smatrali bogovima mimo Allaha, reći:"O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!" Ovaj ajet, po Katadetu i drugim mufesirima, predstavlja prijetnju i ukor kršćanima naočigled svih ljudi na Kijametskom danu. Potvrdu za ovaj stav Katade nalazi u ajetu: "Ovo je dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti." (5:119) U tom se kontekstu prenosi i hadis od Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kog prenosi Hafiz Ibn-'Asakir u biografiji 'Abdullaha - roba oslobođenog od 'Umera ibn 'Abdul-'Aziza - a bio je povjerljiv (sika), koji kaže: "Čuo sam Ebu-Burdeta kako prenosi 'Umeru ibn 'Abdul-'Azizu od svoga oca - Ebu Musaa el-Eš'arije - da je rekao: Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je: (191) 'Na Kijametskom danu bit će prozivani poslanici zajedno sa svojim narodima, prozvat će se i 'Isa, alejhi selam, pa će ga Allah, dželle šanuhu, podsjetiti na Svoje blagodati kojim ga je obdario, pa će to 'Isa sve priznati. Allah, dželle šanuhu, tada će mu reći: O 'Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj, a zatim će reći: O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! 'Isa, alejhi selam, poreći će da je od njih tako nešto tražio, tada će se dovesti kršćani i upitati o tome, pa će odgovoriti: Jeste, on je to od nas tražio. Na to će porasti kosa 'Isau, alejhi selam, pa će svaku dlaku njegove glave i tijela uzeti po jedan melek, pa će 'Isa, alejhi selam, zajedno sa njima pasti ničice pred Allaha, dželle šanuhu, i dovu mu činiti u vremenu koje po dužini odgovara 1000 godina, pa će se donijeti dokaz protiv njih i dokazati neosnovanost križa, nakon čega će biti odvedeni u vatru." Ovaj hadis je garib - aziz.
"Čist si Ti od toga! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo." Ovaj potpuni i ovako prikladan odgovor po nadahnuću je od Allaha, kao što to prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu-Hurejrea: Isau će biti izdiktiran odgovor, na to su ga uputile riječi Allaha: A kada Allah rekne: O 'Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! Ebu-Hurejre kaže da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: "Allah, dželle šanuhu, tada ga je nadahnuo da kaže: 'Čist si Ti od toga! Meni nije prilično govoriti ono što nemam pravo...'" (do kraja ajeta). Ovaj hadis sa sličnim tekstom prenosi i Es-Sevri od Tawusa.
"Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš", tj. ako sam ja to rekao, Ti to već znaš, Gospodaru moj, jer Tebi ništa nije skriveno. Ja to nisam rekao, niti uopće poželio, niti sam na to pomislio. Zato je odmah nakon toga rekao:"Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si im Ti naredio da im prenesem: "Ibadet činite Allahu, i mome i svome Gospodaru!" Ja ih nisam pozivao izuzev u ono što si mi Ti naredio da ih pozivam: "Ibadet činite Allahu, i mome i svome Gospodaru!" Ovo je to što sam im rekao.
"I ja sam njima svjedok bio dok sam među njima bio." Ja sam bio svjedok njihovih djela dok sam među njima bio. "A kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš."
Ebu-Davud et-Tajalisi prenosi od Ibni-'Abbasa da je rekao: (192) Jedne prilike nam je Poslanik držao govor u kome je rekao: O ljudi, vi ćete biti proživljeni i stati pred Allaha bosi, goli i neobrezani:
"Onako kako smo prvi put iz ništa stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti." (21:104) Prvi čovjek koji će se na Kijametskom danu pokriti jeste Ibrahim, alejhi selam Tada će se pojedini ljudi iz mog ummeta odvesti na lijevu stranu. Ja ću na to reći: "To su moji ashabi!" Meni će se odgovoriti: "Ti ne znaš šta su oni radili nakon tvoje smrti." Ja ću tada reći kao što je rekao ('Isa) iskreni rob Allahov: "I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Meni će se tada reći: "Ovi su neprestano radili suprotno onome što im je naređeno od momenta kada si ih napustio." Ovaj hadis prenosi i El-Buhari od Mugire ibn Nu'mana tumačeći ovaj ajet.
"Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Ovaj ajet upućuje na to da je konačna presuda kod Allaha, dželle šanuhu, i na odricanje od kršćana koji su lagali na Allaha i Njegovog poslanika i Allahu pripisali druga, suprugu i dijete. Daleko je Allah iznad onoga što mu pripisuju. Ovaj ajet ima veliku vrijednost i dubok smisao. U hadisu se prenosi da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, proveo cijelu noć u namazu ponavljajući ovaj ajet.
Imam Ahmed prenosi od Ebi-Zerra, radijAllahu anhu, da je rekao: (193) Jedne je noći Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, klanjao sve do zore učeći ajet: "Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si", koji je izgovarao i na rukuu i na sedždi. Kada je osvanuo, ja sam ga upitao: "O Allahov Poslaniče, neprestano si učio ovaj ajet i na rukuu i na sedždi sve dok nije svanulo?" On odgovori: "Ja sam molio Gospodara svoga da mi dozvoli šefaat mom ummetu, pa mi je to odobrio i moj šefaat će stići, ako Allah da, sve one koji ne budu činili širk."
Ibn Ebi-Hatim prenosi od 'Abdullaha ibn 'Amra ibnil-'Asa: (194) "...da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, proučio riječi 'Isaa: "Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Zatim je podigao ruke i rekao: "Allahu dragi, ja Te molim za moj ummet", i zaplakao, pa je Allah rekao: "O Džibrile, idi do Muhammeda" - a tvoj Gospodar najbolje zna - "i pitaj ga zašto plače." Džibril je došao do njega i upitao ga, pa mu je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, odgovorio, a Allah to već zna, pa mu je Allah rekao: "O Džibrile, idi do Muhammeda i reci mu: Mi ćemo ti udovoljiti ono što tražiš za svoj ummet i nećemo te ožalostiti."
- Allah će reći: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će dženetske bašče, kroz koje teku rijeke, pripasti; vječno i dovijeka u njima će ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!" /119/ - Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može! /120/
Allah, dželle šanuhu, odgovarajući Svome robu i poslaniku 'Isau, alejhi selam, i upućujući ga na odricanje od kršćana, nevjernika koji su lagali na Allaha i Njegova poslanika, i na to da jedino On daje konačnu presudu, kaže: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti." Ibn-'Abbas veli: To je dan u kome će muwehhidima (monoteistima) koristiti njihov tewhid."Njima će dženetske bašče, kroz koje teku rijeke, pripasti, vječno i dovijeka će u njima ostati." U njima će boraviti i iz njih neće izlaziti. "Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim." Kao što Allah, dželle šanuhu, u drugom ajetu kaže: "A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega toga." (9:72) "To će veliki uspjeh biti!" To je najveći uspjeh, jer Allah kaže: "Za ovako nešto neka se trude trudbenici!" (37:61)
"I neka se za to natječu oni koji se hoće natjecati!" (83:26) "Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može!" Allah je tvorac i vlasnik svega i On svim stvarima raspolaže kako On hoće. Sve je, dakle, u Njegovom vlasništvu i pod Njegovom voljom i moći. Njemu niko nije sličan, niti ravan. On nema oca niti djeteta i supruge i nema drugog boga i gospodara osim Njega.
Ibn-Wehb prenosi da je 'Abdullah ibn 'Umer rekao: "Sura El-Maide posljednja je sura koja je objavljena."
Ovim je završena, hvala Allahu, dželle šanuhu, sura El-Maide.