Allah dž.š. u više ajeta obavještava Muhammeda a.s. da se njemu, kao posljednjem Poslaniku (hatemu-l-enbija/Pečatu poslanika), objavljuje kao što je objavljivano i poslanicima prije njega i da on ne propovijeda nikakvu novu religiju: „Recite (muslimani): ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu/Abrahamu, i Ismailu/Jišmaelu, i Ishaku/Izaku, i Jakubu/Jakovu i unucima, i u ono što je dato Musau/Mojsiju i Isau/Isusu, i u ono što je dano vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu (Jednome Bogu) pokoravamo.“ (El-Bekara, 136)
Muslimani vjeruju da je Božja Objava bila prenesena u Tori (Tevrat, objavljen Musau a.s.), Psalmima (Zebur, objavljen Davudu a.s.), Evanđeljima (Indžil, objavljen Isau a.s.) i Kur’anu (objavljen Muhammedu a.s.): „Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat/Toru prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil/Evanđelje, u kome je bilo uputa i svjetlo, i da potvrdi Tevrat/Toru prije njega objavljen, u kome je također bila uputa i pouka onima koji su se Allaha bojali.“ (El-Maida, 46)
Iako danas slijede samo Muhammeda a.s., muslimani štuju iste poslanike u koje vjeruju i pripadnici židovstva i kršćanstva. Islam gleda na židove i kršćane kao na „narod Knjige“ , tj. one koji su preko Božjih poslanika primili Objavu (današnji Stari i Novi zavjet), ali im i prigovara da su poslije smrti Božjih poslanika, koje oni posebno slijede i štuju, iskrivili autentičnu
Riječ Božju te u nju umetali proizvoljna ljudska tumačenja.
Kao što kršćani vjeruju da je Objava sadržana u Novom zavjetu ispunjenje i upotpunjenje Starog zavjeta, muslimani vjeruju da je Poslanik Muhammed a.s. preko meleka Džibrila primio od Boga kur’ansku Objavu kojom se ispravlja ljudska pogreška koja je ušla u
Bibliju, odnosno u židovsko i kršćansko vjerovanje.
Prema tome, muslimani vjeruju da je islam najstarija i najmlađa, praiskonska i konačna vjera. Najstarija – jer oduvijek postoji u prirodnom poretku i rastu čovječanstva i jer su je propovijedali svi Božji poslanici, a najmlađa – jer se veže za posljednjega Božjeg poslanika Muhameda a.s. preko kojeg je objavljena u savršenoj formi Kur’ana Časnog, u konačnoj verziji cijelom čovječanstvu do Sudnjega dana. Islam se ne oslanja niti temelji na osobi Poslanika Muhammeda a.s. , kao što je slučaj s kršćanstvom (koje je dobilo ime po Kristu), niti na povijesti jednog naroda
(Arapa, Perzijanaca ili Turaka), kao što je slučaj sa židovstvom (koje nosi ime po narodu).
Islam se, naime, temelji na ideji/učenju/uvjerenju/prihvaćanju da je samo Allah Uzvišeni Jedini Bog, Kojemu se sve živo pokorava u Univerzumu, s obzirom na to da se sve rađa, živi i nestaje po
prirodi svari. Islam je prirodna i prirođena vjera,
pa bi se stoga svaki čovjek upravo imao pokoriti svome Stvoritelju.
Islam je povratak temeljnom i izvornom ugovoru (misaqu) između čovjeka i Boga
Tim ugovorom, naime, čovjek se obavezuje biti Božjim slugom, no istodobno i Njegovim namjesnikom na Zemlji. Slijedom toga, čovjek je obavezan stalno biti svjestan Božje Jedinosti, svjedočeći je i djelujući usklađeno s njome.
Prihvatiti islam, dakle, znači vratiti se izvoru, priznati i poštovati Ugovor s Gospodarom svjetova. Istodobno, dakako, samo čovjek, kao kruna Njegova stvaranja, ima mogućnost nijekanja i nepokoravanja Bogu, za što će jamačno snositi odgovornost.
