"Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju; na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih očistiti; njima pripada kazna bolna." /174/ "To su oni koji umjesto Pravog puta uzimaju zabludu, a umjesto oprosta kaznu; a koliko su samo oni strpljivi na Vatru!" /175/ "To je tako, jer Allah je objavio Knjigu s istinom, a oni koji se o Knjizi razilaze doista su u neslozi velikoj!" /176/
Allah Uzvišeni kaže: "Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio..." Ove se riječi odnose na židove koji su tajili osobine Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Knjigama njima objavljenim, što su potvrđivale njegovo poslanstvo i vjerovjesništvo i to samo zato da ne bi izgubili svoj primat, odnosno poklone koje su dobijali od Arapa kao znak priznanja njihovim pređima. Bojeći se (Allah ih prokleo) da će, ako to pokažu, ljudi njega slijediti a njih napustiti.
Oni su krili istinu zadovoljavajući se bagatelnom ovosvjetskom čašću, zbog čega su izgubili i ovaj svijet i ahiret. Na dunjaluku je Allah potvrdio istinitost Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, darujući ga jednim brojem nadnaravnih djela (mudžiza) tako da su mu ljudi povjerovali i pomogli ga u borbi protiv židova, koji su na sebe navukli veliku srdžbu tako da ih i Allah Uzvišeni prekorava u ovom ajetu:
"Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju", tj. doista je to što oni jedu prikrivanjem istine vatra koja će plamtjeti u trbusima njihovim na Sudnjem danu.
Zatim kaže: "na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih osloboditi; njima pripada kazna bolna." Allah Uzvišeni na njih se srdi zato što kriju istinu nakon što su je upoznali. On ih neće ni pogledati niti pohvaliti, nego će ih kazniti kaznom bolnomU vezi s njima potom kaže:
"To su oni koji umjesto Pravog puta uzimaju zabludu", tjumjesto da objave osobine Allahovog Poslanika iz knjiga objavljenih, da navedu da će biti poslan i nagovijeste radosnu vijest o njemu, da ga slijede i potvrde, oni su se prihvatili zablude utjerujući ga u laž, ne vjerujući u njega i tajeći njegove osobine, koje sadrže njima objavljene knjige; "i uzimajući kaznu umjesto oprosta", tj. kupujući veliku kaznu za oprost.
"A koliko su samo oni strpljivi na Vatru!", tj. koliko oni ustrajavaju da čine grijehe koji ih vode u vatru i nevjerovatno koliko su u stanju trpjeti vatru iako znaju da u nju dolaze zbog svojih grijeha!; "To je tako jer Allah je poslao Knjigu Istine", tj. oni to zaslužuju neozbiljno uzimajući Allahove ajete, ne pokazujući istinu koju sadrže njima objavljene knjige, i ne vjerujući u poslanike.
Naprotiv, oni su Poslanika u laž ugonili i negirali njegova poslanička svojstva, iako ih je on pozivao istini naređujući im da čine dobro, a odvraćajući ih od zla. Stoga oni zaslužuju kaznu i patnju, pa Allah Uzvišeni kaže: "To je tako, jer Allah je objavio Knjigu s istinom; a oni koji se o Knjizi razilaze doista su u neslozi velikoj!"
"Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet, u meleke, u knjige, u vjerovjesnike, te oni koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima i siročadi, siromasima i putnicima namjernicima, prosjacima, i za otkup iz ropstva, oni koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe. To su oni koji su iskreni i oni koji se Allaha boje."/177/
Ovaj ajet sadrži opća pravila ispravnog vjerovanja. Prema predanju Ibn Ebi-Hatima, s lancem prenosilaca od Ebu-Zerra, koji navodi /178/ da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Šta je to iman?", a on mu je proučio ajet: .."Nije dobročinstvo da svoja lica okrećete..." itd. Zatim kaže da ga je ponovo pitao, pa mu je ponovo proučio isti ajet, a kada ga je i treći put upitao, rekao mu je: "Kada uradiš neko dobro djelo, srcu ti je drago, a kada učiniš kakvo loše djelo, srcu ti je mrsko." Lanac prenosilaca ovog predanja prekinut je, budući da Mudžahid nije živio u vrijeme Ebu-Zerra, koji je mnogo ranije umro. Značenje ajeta:
Kada je Allah Uzvišeni naredio vjernicima da se okreću prema Svetom hramu u Kudusu, a potom ih usmjerio u pravcu Kabe, to je pogodilo jednu skupinu sljedbenika Knjige kao i neke muslimane, pa je Allah dao objašnjenje Svoje mudrosti pokazujući da je cilj toga pokornost Allahu Uzvišenom, izvršavanje Njegovih naredbi, te slijeđenje zakona koji je
On postavio, i okretanje strani koju On odredi, pa gdje god to bilo. To je dobročinstvo, bogobojaznost i savršeni iman, a nije dobročinstvo niti pokornost u okretanju u pravcu istoka ili zapada izuzev ako to nije na osnovi Allahove naredbe i Njegovog zakona.
Zato Allah Uzvišeni kaže: "Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet..itd." U vezi s riječima Allaha Uzvišenog: .. "nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha...", Es-Sevri kaže: "Ovo su sve vrste dobročinstva." On je, r.a., u pravu, jer ko prihvati ono što sadrži ovaj ajet, ušao je u sve predjele islama i prihvatio svako dobro koje sadrži vjera u Allaha, osim Koga drugoga boga nema, prihvatio je vjeru u meleke, koji su posrednici između Allaha i Njegovih poslanika. Riječn"knjiga" je "zajedničke ime koje obuhvaća knjige s neba objavljene vjerovjesnicima.
Posljednja od njih je najodabranija, a to je Kur'an, u kojem se nude dobra i ovoga svijeta i ahireta, i kojim se dokidaju sve knjige prije njegaIsto tako, taj vjeruje u sve Allahove vjerovjesnike, od prvoga do posljednjega, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. .. "te oni koji od imetka, iako im je drag, daju...", tj. koji daje njemu drag imetak, koji za sebe želi, kao što se vidi u dva Sahiha iz hadisa Ebu-Hurejre koji direktno navodi od Poslanika: /179/ "Najbolja je milostinja (sadaka) ona koju udjeljuješ kada si zdrav i škrt, kada si zaokupljen bogatstvom, a bojiš se siromaštva." Allah Uzvišeni kaže: "i hranu daju, kada je i sami žele, siročetu, i siromahu, i sužnju" (76:8)
Zatim: "Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite" (3:92), "i daju im prednost nad sobom, mada im je to i samima potrebno" (59:9) Ovo je drugi, viši vid dobročinstva, u kojem oni dijele ono što im je i samima neophodno, dajući i hraneći od onoga što sami vole. "Rođacima" koji su najpreči, treba da se udijeli milostinja, kao što se vidi iz hadisa: /180/ "Milostinja koja se daje siromasima jeste milostinja, a milostinja koja se daje rodbini i milostinja je i rodbinsko dobročinstvo jer oni su ti najpreči, da im učiniš dobro i da im daš "...i siročadi"
To su djeca čiji su očevi umrli još dok su ona mala, slaba, nisu punoljetna i nemaju mogućnosti sebi zaraditi. Abdurrezzak navodi predanje, s lancem prenosilaca od Alije, koji navodi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /181/ "Nema sirotinjskog statusa nakon što se stekne zrelost." "i bijednicima"To tumači hadis koji se navodi u oba Sahiha od Ebu-Hurejre, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /182/
"Nije bijednik onaj koji obilazi ljude tražeći datulu ili dvije, zalogaj ili dva, nego je bijednik onaj koji nema čime da se prehrani, a za njega se ne zna da bi mu se dala sadaka." "putniku"Misli se na onoga koji je dugo na putu tako da mu je nestalo sredstava, pa mu se daje da bi mogao doći u svoj zavičaj. U to spada i gost. "i prosjacima"To su oni koji prose, pa im se daje od zekata i sadake. Ahmed navodi predanje s lancem od Abdurrahmana Husejna ibn Alija, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /183/ "Prosjak ima pravo, pa makar na konju došao." "za otkup iz ropstva" Riječ je o zarobljenicima za koje se traži otkup, a koji nemaju sredstava kojim bi se otkupili. U vezi s ovim pitanjem bit će govora u dijelu o vrstama milostinje (sadake), u
Suri Bera'e/Tevba, inšaallah. "i koji namaz obavljaju" To su oni koji namaz sa rukuom i sedždom, sa smirenošću i strahopoštovanjem obavljaju, u njegovo vrijeme i na zadovoljavajući šerijatski način. "i daju zekat" Zekat je godišnji porez na imetak, a davanje milostinje naprijed navedenima stvar je dobre volje, dobročinstva i rodbinskih odnosa.
U tom smislu, u jednom hadisu Fatime bint Kajs stoji: /184/ "U imetku postoji pravo drugih osim zekata." Allah to najbolje zna! "i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju", kao što kaže: "koji prema Allahu obaveze ispunjavaju i ne krše sporazum" (13:20)Suprotno ovome svojstvu jeste licemjerstvo, kao što se navodi u sahih (vjerodostojnom) hadisu: /185/
"Tri su svojstva licemjera (munafika): kada govori laže, kada obeća prevari, kada mu se nešto povjeri iznevjeri." .."...te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe", tj. u vrijeme siromaštva koje predstavlja bijedu, u slučaju bolesti, što predstavlja nevolju veliku, "i za vrijeme borbe", tj. u borbi i susretu s neprijateljem. Riječi: "one koji su strpljivi" ovdje su spomenute u akuzativu kao vid pohvale i poticaja na strpljivost u teškoćama. "To su oni koji su iskreni" oni koji su se okitili ovim svojstvima iskreni su u svom vjerovanju, jer su ostvarili iman srca riječima i djelima, pa su kao takvi iskreni vjernici, "i oni se Allaha boje" budući da su se čuvali zabrana i činili djela pokornosti.
"O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, rob za roba, i žena za ženu. A onaj kome se od njegova brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim, a i on neka pokaže dobročinstvo. To je olakšanje od Gospodara vašeg i milost. A ko nasilje i poslije toga izvrši, njemu slijedi bolna patnja." /178/ "U odmazdi vam je život, o razumom obdareni, da biste se Allaha bojali."/179/
Allah Uzvišeni kaže: O vjernici, vama je kroz odmazdu propisana pravednost: slobodan za slobodnog, vaš rob za roba, vaša žena za ženu i ne prekoračujte granice kao što su to činili oni prije vas mijenjajući Allahovu odredbu time. Tako je bio običaj da ako u napadu plemena Benu-Nadir na pleme Kurejzu neko od Nadira ubije Kurejziju, ne bi on bio ubijen, nego bi bio otkupljen, tj. zamijenjen za sto košara datula A, kada bi Kurejzija ubio
Nadirca, bio bi ubijen, a ako bi ga otkupljivali, tražili bi dvjesta košara datula, dakle dvostruko više nego za Kurejziju. Stoga je Allah Uzvišeni naredio pravednost pri odmazdi tako da se Allahovi propisi ne mogu iskrivljavati zbog nevjerovanja i mržnje. Allah Uzvišeni kaže: "Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu." Ebu-Malik navodi da je ovaj ajet derogiran riječima Uzvišenog: "glava za glavu" (5:45), čime je izjednačio u odmazdi muškarce i žene, te robove, za namjeran čin ubistva ili nešto što je manje od toga.
Šerijatsko pitanje: Ebu-Hanife smatra da slobodna treba ubiti za roba na osnovi općeg značenja ajeta u suri El-Ma'ida" (Trpeza), a isto mišljenje zastupaju Es-Sevri, Ibn-ebi-Lejla i DavudIsto tako, navodi se predanje od Alija, Ibn-Mes'uda ibn Musejjeba i nekih drugih, koji se pozivaju na općenitost hadisa Hasana od Semure: /186/ "Ko ubije svoga roba i mi ćemo njega ubiti; ko osakati svoga roba, mi ćemo njega osakatiti; ko kastrira svoga roba i mi ćemo njega kastrirati."
U tome se s njima ne slaže većina učenjaka koji tvrde da se ne može slobodan ubiti za roba, budući da je rob roba. Naime, ukoliko bi on bio ubijen greškom, za njega nije obavezan otkup, nego samo odgovarajuća vrijednostIsto tako, većina učenjaka smatra da se musliman ne može ubiti za nevjernika, što se utvrđuje na osnovi hadisa koji navodi El-Buhari od Alije, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /187/ "Musliman se ne može ubiti za nevjernika."
Svaki drugi hadis ili tumačenje koje je suprotno ovome nepouzdano je i netačno. Ebu-Hanife smatra da treba biti ubijen na osnovu šireg značenja ajeta u suri El-Ma'ida. Šerijatsko pitanje El-Hasan i Ata' tvrde: "Na osnovi ovoga ajeta, muškarac ne može biti ubijen za ženu." U tome se s njima ne slaže većina učenjaka, pozivajući se na ajet sure "El-Ma'ida", te na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /188/ "Krv muslimana međusobno je jednaka."
Šerijatsko pitanje: Prema mišljenju četverice imama (šerijatskih autoriteta) i većine učenjaka, grupa može biti ubijena za jednoga. Omer je, povodom ubistva dječaka, koga je ubilo sedam ljudi, nakon čega je on njih pobio, rekao: "Da su svi stanovnici Sane ustali da ga ubiju, sve bih ih pobio!" Pošto nije poznato da je u to vrijeme bio i jedan ashab koji mu se suprotstavio, to se smatra konsenzusom (idžmaom).
"A onaj kome se od njegovog brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim i neka mu dobročinstvo učini" (tj. ko uzme otkup a imao je pravo osvetiti se), to znači riječ (oprost), "neka uzvrati dobrim" jer onaj koji traži krvarinu dužan je da bude dobar kada primi otkupninu i da "prema njemu dobročinstvo čini" , tj. prema ubici, ne čineći mu štetu niti ulazeći dalje u spor. Šerijatsko pitanje: Malik, Ebu-Hanife i njegovi sljedbenici, te Šafija i Ahmed po jednom predanju kažu:
"Onaj kome pripada osveta ne može je ostaviti u korist krvarine osim uz saglasnost ubice." Drugi navode: "To on može učiniti bez obzira je li ovaj bio zadovoljan ili ne." Šerijatsko pitanje: Jedan broj pripadnika zdrave tradicije (Selefa) smatra da ženama ne pripada krvarina, ali se u tome ostali učenjaci ne slažu s njima. "To je olakšica od Gospodara vašega i milost" u odnosu na ono što je bilo propisano onima prije vas u pogledu ubistva i krvarine. Od Ibn-Abbasa se prenosi da je rekao: Izraelićanima je bila propisana odmazda za ubijene, a nije bilo krvarine.
Zato Allah Uzvišeni kaže sljedbenicima ovog ummeta: "Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu. A onaj kome se od njegova brata da neki otkup..." Riječ ovdje znači prihvaćanje otkupnine za namjerno ubistvo. Pošto je to vid olakšice u odnosu na ono što je bilo propisano Izraelićanima koji su živjeli prije njih, potrebno je uzvratiti dobrim i dobročinstvo tome učiniti. Katade kaže: "Allah je pokazao milost prema ovom ummetu određujući im otkupninu, što nije dao nikome prije njih."
"A ko nasilje i poslije toga izvrši, njemu slijedi bolna patnja." Dakle, ko ubije nekoga nakon što je uzeo otkupninu, odnosno, prihvatio je, njemu slijedi od Allaha bolna i žestoka kazna i on će biti ubijen nakon što mu se oduzme otkupnina koju je uzeo. Seid ibn Ebi-Urube navodi predanje s lancem od Semura, koji kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /189/ "Neću oprostiti čovjeku koji ubije nakon što je uzeo otkupninu", tj. od njega neće primiti otkupninu, nego će ga ubiti. "U odmazdi je vama život." To znači, u ubistvu ubice je velika mudrost.
U tome je opstanak i zaštita ljudskog života jer ukoliko ubica zna da će i sam biti ubijen, on će odustati od toga čina. U tome je, zapravo, život za druge ljude. "..o, razumom obdareni, da biste se Allaha bojali" Ovdje je obraćanje razumnima, jer će se možda okaniti Allahovih zabrana (harama). Riječ "bogobojaznost" jeste imenica koja obuhvata činjenje djela pokornosti i napuštanje loših djela.
"Kada neko od vas na samrti bude, pa ostavlja kakvo dobro, propisano vam je da, kao vid dobročinstva, roditeljima i bližnjima oporuku učinite, što je obaveza onih koji se Allaha boje." /180/ "Ko to zamijeni nakon što je čuo kako glasi, grijeh doista pada na one koji to mijenjaju. A, Allah doista čuje i zna." /181/ "Pa ko se plaši za oporučioca zbog pogreške ili grijeha, pa to valjano između njih uredi, nije pogriješio Allah, doista, prašta i milostiv je." /182/
Prije nego je objavljen ajet o naslijeđu , postojala je oporuka roditeljima i rodbini, što je prema vjerodostojnijem od dva stava bilo obavezno. To je derogirao ajet o dijelovima naslijeđa , koji je učinio nasljedstvo obavezom od Allaha onima koji su spomenuti u odredbama o nasljedstvu bez oporuke i ne zavisi od želje oporučioca. U hadisu koji se nalazi u Sunenima, te drugim zbirkama navodi se da je Amr ibn Haridže rekao:
Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako na hutbi kaže: /190/ "Allah je, zaista, dao svakome njegovo pravo, pa nema oporučivanja nasljedniku"Ahmed navodi predanje od Ibn-Abbasa da je on učio suru El-Bekare ("Krava") dok nije došao do ajeta: "pa ako ostavlja kakvo dobro, oporučuje roditeljima i rodbini", pa je rekao: "Ovaj ajet je derogiran." Ima mišljenja, također, da je ovaj ajet derogiran u vezi s onim koji nasljeđuje, a važi za onoga koji ne nasljeđuje/Ja bih rekao:/ Međutim, po mišljenju ovih, to se ne naziva derogiranjem u smislu naše terminologije, budući da "ajet o nasljedstvu" dokida odredbu u vezi s nekim osobama, na što ukazuje općenitost "ajeta o oporuci"
Pojam bližnjih općenitiji je od onih koji nasljeđuju i koji ne nasljeđuju, tako da se time dokida odredba u vezi s onim koji nasljeđuje ono što mu je javno precizirano, a drugi ostaju na onome na što upućuje prvi ajet. Međutim, ovo stoji samo kod onih koji kažu: "Oporuka je u početku islama bila samo preporučena, dok nije derogirana."
Što se tiče mišljenja da je bila obavezna, na što ukazuje sadržaj spomenutog ajeta, po njima je bila dokinuta "ajetom o nasljedstvu", kao što kaže većina komentatora i autoriteta među šerijatskim pravnicima, fakihima. Obaveza oporuke roditeljima i rodbini, kao nasljednicima, po mišljenju svih, derogirana je, odnosno čak potpuno zabranjena, prema gore navedenom hadisu ("Allah je, doista, dao svakome njegovo pravo, i nema oporuke nasljedniku").
Prema tome, "ajet o nasljedstvu" predstavlja posebnu odredbu i to je strogo određeno od Allaha prema pojedincima i onima kojima pripada dio naslijeđa, čime se potpuno dokida odredba spomenutog ajeta. Preostali su samo bližnji koji nemaju prava na nasljedstvo, pa je poželjno da se njima oporuči iz trećine na osnovi "ajeta oporuke" i sadržaja koji nosi. U dva sahiha se to potvrđuje predanjem od Ibn-Omera, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /191/ "Čovjek musliman koji ima nešto, nema pravo ni dvije noći provesti, a da mu oporuka kod njega nije napisana."
Ibn-Omer kaže: "Nije mi prošla ni noć otkada sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da to kaže, a da nisam imao oporuku!" "ako ostavlja kakvo dobro", tj. imetak, što navode Ibn-Abbas i neki drugiUsto, neki kažu: "Oporuka je šerijatski utemeljena, bez obzira bilo imovine malo ili više, poput nasljedstva." Drugi kažu: "Oporučuje se samo ukoliko se ostavlja vrijedan imetak." Pored toga, postoji razilaženje i u pogledu količineIbn Ebi-Hatim prenosi od Hišama ibn Urve, koji navodi od svoga oca da je rekao: "Neko je rekao Aliji, r.a., da je neki čovjek iz plemena Kurejš umro ostavivši iza sebe tri ili četiri stotine dinara koje nije oporučio?"
On je rekao: To nije ništa jer, Allah Uzvišeni kaže: "ako ostavlja kakvo dobro itd." Od njega se također navodi da je čovjeku koji ga je upitao: "Da li da napravim oporuku?" Alija odgovorio: - Allah Uzvišeni kaže: "ako ostavlja kakvo dobro, neka oporuči", a pošto ti ostavljaš nešto malo, to ostavi i svome sinu.
Katade kaže: "Bilo je uobičajeno da se kaže: "hiljadu ili preko toga", a ima mišljenja i šezdeset, odnosno osamdeset. "dobrim" znači: dobrotom/nježnošću i dobročinstvom. Hasan kaže: "Da, oporuka je obaveza svakog muslimana koji za dobro, a ne za zlo treba da oporuči kada se nađe na samrti." Smisao riječi "dobrim" jeste da, bez pretjerivanja ili škrtarenja, ostavi oporuku svojim bližnjima tako da ne bude na štetu njegovih nasljednika.
U oba Sahiha navodi se da je Sa'd rekao: /192/ "Allahov Poslaniče! Imam imetka, a nasljeđuje me samo kćerka. Hoću li oporučiti dvije trećine svog imetka?" Rekao je: "Ne." "A polovinu?", upitao je on"Ne.", odgovorio mu je"A trećinu?", ponovo je upitao"Trećinu? I trećina je mnogo! Bolje ti je da ostaviš svoje nasljednike bogatima nego da ih ostaviš siromašnim, pa da mole od drugih ljudi." "Ko to zamijeni nakon što je čuo kako glasi, grijeh, doista, pada na one koji to mijenjaju. A, Allah doista čuje i zna", tjko izmijeni oporuku i iskrivi je mijenjajući njen smisao, dodajući u njoj nešto ili oduzimajući grijeh, doista, pada na one koji to mijenjaju, a skrivanje oporuke još je veći grijeh.
Ibn-Abbas i drugi kažu: "Allah će nagraditi umrloga, a grijeh pada na one koji su napravili izmjenu." "A, Allah, doista, čuje i zna", tj. ima uvid u ono što je umrli oporučio, tako da On to zna, kao što zna i ono što su izmijenili oni na koje se oporuka odnosi.
"Pa, ko se plaši za oporučioca zbog pogreške ili grijeha..." Ibn-Abbas kaže: znači greška, a ovdje obuhvaća sve vrste pogrešaka kao kada posredništvom dodaju nekog nasljednika ili neko sredstvo, kao u slučaju kada je oporučeno da se za ljubav nekoga nešto proda, ili je oporučeno da se kćerki njegove kćerke nešto doda i slično, bilo to greškom ili namjerno, što ga čini grješnim.
Stoga je opunomoćitelj, u ovom slučaju, obavezan popraviti to i oporuku urediti u skladu sa šerijatskim propisima i odstupiti od teksta oporuke kako bi oporuku učinio što bližom nakani oporučioca i uskladio sa Šerijatom, jer ovo uređenje oporuke ne predstavlja čin izmjene. Ibn-Merdevejh prenosi od Ibn-Abbasa da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /193/ "Greška prilikom oporuke spada u velike grijehe." A u pogledu propisivanja ovoga hadisa direktno od Alejhisselama postoje razilaženja...