Možda riječi vođe vjernika Omera ibnul-Hattaba, Allah bio zadovoljan njime, najbolje govore o ličnosti El-Bera'a i njegovoj hrabrosti. Rekao je: “Ne postavljajte El-Bera'a ibn Malika na čelo vojske, uništit će je svojom nedostižnom prodornošću, nadiranjima i napadima.”
El-Bera’ ibn Malik bio je sklon šutnji i razmišljanju. Malo je govorio, u društvu tih, a u ratnim pohodima bi se preobrazio u razarajući uragan pred kojim su uzmicali i bježali poznati junaci.
NJEGOVO IME I PORIJEKLO
Njegovo ime je El-Bera’, sin je Malikov, a Malik je sin Nadirov, a on sin Damdamov, a on Zejdov, a on Haramov, a on Džundubov, a on Amirov, a on Ganmov, a on Adijjev, a on je sin En-Nedždžara el-Ensarijja. Brat mu je bio Enes ibn Malik, sluga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i prenosilac njegovih hadisa.
Majka mu je Ummu Sulejm, plemenita i dobra žena koja je među prvima prešla na islam.
PRIMANJE ISLAMA
El-Bera’ ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, odrastao je u kući u kojoj se znalo za islam. Majka mu je bila bogobojazna vjernica koja je željela da joj djeca postanu iskreni borci na putu pravde i istine, pokorni i vjerni najčasnijem vjerovjesniku i poslaniku Muhammedu, sallAllahu alejhi we sellem. Dva člana ove porodice proslaviše se služeći dini-islamu i pokloniše svoje živote za vjeru. Prvi od njih je Enes ibn Malik koga je majka u njegovoj desetoj godini poklonila Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, rekavši: “O Božiji Poslaniče, ovo je moj sin Enes, poklanjam ga tebi… neka te služi, pa moli Allaha, dž.š., za njega.”
Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem, približio ga je sebi i poljubio između očiju, te zamolio Allaha, dž.š., za njega riječima: “Gospodaru moj, povećaj mu imetak i potomstvo, blagoslovi ga i uvedi u Džennet …”
Enes ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, služio je Resulullaha, sallAllahu alejhi we sellem, sve do njegovoga preseljenja na ahiret, a poslije njega živio je do svoje devedeset devete godine, opskrbljen velikim brojem djece i unučadi i velikim imetkom, zahvaljujući blagoslovu plemenitoga Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, i njegovoj dovi. Imao je i bašču koja je rađala dva puta godišnje.
Njegov brat, El-Bera’ ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, poklonio je svoj život Uzvišenom Allahu, boreći se na Njegovom putu i braneći čistu vjeru svom snagom i odlučnošću koju mu je Allah, dž.š., podario.
El-Bera’ ibn Malik bio je sklon šutnji i razmišljanju. Malo je govorio, u društvu tih, a u ratnim pohodima bi se preobrazio u razarajući uragan pred kojim su uzmicali i bježali poznati junaci, znajući njegovu prodornost i hrabrost i umijeće korištenja sablje.
Možda riječi vođe vjernika Omera ibnul-Hattaba, Allah bio zadovoljan njime, najbolje govore o ličnosti El-Bera'a i njegovoj hrabrosti. Rekao je: “Ne postavljajte El-Bera'a ibn Malika na čelo vojske, uništit će je svojom nedostižnom prodornošću, nadiranjima i napadima.”
El-Bera’ je imao kovrdžavu smeđu kosu, bio je vitak, srednjega, skoro niskoga rasta, mršav, crnomanjast, mišićavoga lica. Nije ga zanimao izgled, nije se dotjerivao niti je birao odjeću, cijeli svoj život je poklonio džihadu – borbi i žrtvi na Allahovom, dž.š., putu. Kad bi čovjek vidio njegovu nježnu vanjštinu i mali rast, nikada ne bi pomislio da je on junak za kojim su silna junaštva i podvizi, i čije ime je svrstano u epopeju islamskoga junaštva i džihada, legendarna ličnost koja je ispisala zlatnu stranicu historije.
El-Bera’ je imao mehak i umilan glas i bio je jedan od dvojice koje je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, izabrao kao rivale karavanskim pjesnicima. Endžeše el-Habeši bio je rival ženama, a El-Bera'a ibn Malik rival muškarcima.
BITKA NA JEMAMI
Kada je Božiji Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, preselio na ahiret, hilafet je preuzeo Ebu-Bekr, Allah bio zadovoljan njime. Prvo sa čime se suočio bilo je otpadništvo od islama nekih arapskih plemena i njihov povratak u džahilijet, sa svim onim što on nosi od idolopoklonstva i višeboštva. To je predstavljalo pravu opasnost za opstanak istinske božanske poruke.
Ebu-Bekr es-Siddik, Allah bio zadovoljan njime, suprotstavio se otpadnicima svom žestinom, odlučnošću i vjerom, a to su kasnije postali poznati ratovi protiv otpadništva. Najopasniji murtedluk – otpadništvo koje je upoznao Arapski poluotok bilo je otpadništvo plemena Benu-Hanife, pomagača Musejleme ibn Habiba, poznatog kao Musejlema el-Kezzab (lažac).
Halifa Ebu-Bekr, Allah bio zadovoljan njime, počeo se spremati za borbu protiv Allahovih, dž.š., neprijatelja. Kada su se osjetili spremnim za nove ratne pohode, Ebu-Bekr je poslao Musejlemi vojsku na čelu sa Ikrimom ibn Ebi-Džehlom, Allah bio zadovoljan njime, i Šurahbilom ibn Hasnom, Allah bio zadovoljan njime. Ova vojska nije mogla izaći na kraj sa plemenom Beni-Hanife koje je imalo skoro četrdeset hiljada vojnika, zato je halifa poslao pojačanje na čelu sa Halidom ibnul-Velidom, Allah bio zadovoljan njime, Allahovom isukanom sabljom
Kada je čuo vijest o Halidovom dolasku, Musejlema se ulogorio na mjestu zvanom Akree, blizu Jemame. Mobilizirao je sva plemena koja su mu bila pokorna u to vrijeme, na čelu sa plemenom Benu-Hanife, razjarujući u njima predislamski fanatizam i duh plemenske pristrasnosti. Po dolasku na mjesto bitke, Halid upotrijebi svoje ratno iskustvo i podijeli vojsku na tri dijela, svaka je grupa vojske nosila svoj bajrak. Sabita ibn Kajsa ibn Šemmasa, Allah bio zadovoljan njime, postavio je za bajraktara ensarija[1], Salima štićenika Ebu-Huzejfe, Allah bio zadovoljan njime, za bajraktara muhadžira[2], a ostalim Arapima imenova po bajraktara za svako pleme.
Kod prvoga susreta muslimani pretrpješe poraz od ratnika Benu-Hanife, koji uspješe stići do Halidovog šatora i umalo ubiti njegovu ženu Ummu Temim. Tada su se podigli muslimanski glasovi bodreći na borbu i žestinu: “O vi, kojima je spuštena sura El-Bekara, neistina je danas poražena…” Nakon ovoga, ovi iskreni vjernici pokazali su junaštva kakva historija ne bilježi.
Sabit ibn Kajs, bajraktar ensarija, ukopao je noge u pijesak da se učvrsti u svojoj nepokolebljivosti i tako je ostao sve do svoje pogibije.
Zejd ibnul-Hattab, Allah bio zadovoljan njime, brat Omera, Allah bio zadovoljan njime, jurnuo je u borbu, govoreći: “O ljudi, stisnite zube! …udrite po neprijatelju… samo naprijed! Tako mi Allaha, neću progovoriti dok ne budu poraženi, ili dok ne sretnem Allaha sa opravdanjem za nemoć.” Nastavio se boriti sve dok nije poginuo.
Ebu Huzejfe, Allah bio zadovoljan njime, prodirao je vičući svojim gromkim prodornim glasom između safova muslimana: “O vi kojima je spušten Kur'an… Ukrasite ga svojim djelima!” I on se borio dok nije bio ranjen.
El-Bera’ ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, govorio je ljudima oko sebe: “O ensarije, neka niko od vas ne razmišlja o povratku u Medinu! Vi od danas nemate Medine… Samo Allah… zatim Džennet!”
Muslimani su uspjeli odbiti napad, a lažov Musejlema povukao se. Vojska se rastavila i svaka osnovala tabor sučeljen drugom protivničkom taboru. Halid ibnul-Velid, Allah bio zadovoljan njime, izdvojio se, izazivajući na dvoboj: “Ja sam Ibnul-Velid… Ja sam Ibn-Amir i Ibn-Zejd… Va Muhammedah…”, a nije ni s kim izašao na dvoboj, a da ga nije ubio. Nakon dvoboja, rat se ponovo zaoštrio. Muslimani su učvrstili svoje položaje i na čelu sa plemenitim ashabima, Allah bio zadovoljan njime, u najtežim trenucima pokazali izdržljivost i čvrstinu. Potisnuli su Musejlemu i njegovu vojsku i prisilili ih da se zajedno sa plemenom Benu-Hanife povuku u tvrđavu zvanu “Bašča smrti”. Pozatvarali su vrata tvrđave i nastavili bitku strijelama, ranivši ili ubivši mnoge muslimane.
El-Bera’ ibn Malik namjerio je ući u “Bašču”, pa je visokim glasom povikao: “O muslimani, pomozite mi da uđem unutra!” Tu ga je okružilo nekoliko jakih ljudi, stavili su ga na oklop i ponijeli na kopljima do zidina “Bašče”, a zatim ga ubacili u unutrašnjost tvrđave. Halid ibn Velid posmatrao je ovaj zadivljujući prizor, prateći ga riječima: “Na njiih, ensarijski mladiću!”
El-Bera’ je uletio među Musejleminu vojsku i počeo kositi ispred sebe, ubijajući i ranjavajući, a oni su, zatečeni ovim činom, bježali glavom bez obzira. El-Bera’ krenuo je u pravcu vrata želeći omogućiti muslimanima ulaz, ali su ga Musejlemini vojnici dočekali sa sabljama i kopljima. Tu ih je on potisnuo poput nadolazeće bujice, razmahujući sabljom oko sebe sve dok se nije probio do vrata i otvorio ih.
Muslimani su ušli i navalili na vojsku nevjerstva, idolopoklonstva i laži, želeći smrt njihovom lažnom poslaniku, koji se bio zavukao iza zida. Do njega je došao Vahšij ibn Harb, Hamzin ubica, zamahnuo je nožem i zabio ga u Musejlemin vrat, zatim mu se primakao Simak ibn Harše Ebu-Dudžane i dokrajčio ga udarcem mača.
Tako muslimani, Allahovom voljom, podvigom junaka El-Bera'a ibn Malika, Allah bio zadovoljan njime, ostvariše veliku pobjedu. On je u ovoj bici zadobio preko osamdeset rana, što od mača, što od uboda strijela i kopalja.
Halid ibn Velid naredio je da se El-Bera’ prenese u šator sa posebnom njegom i liječenjem zadobijenih rana. Sam je nadzirao njegovo liječenje, cijeneći i uvažavajući ono što je uradio na Allahovom putu. Liječenje je trajalo pun mjesec dana, da bi mu se zatim Allah, dž.š., smilovao izliječivši silne rane.
ŽELJA ZA ŠEHADETOM[3] NA ALLAHOVOM, DŽELLE ŠANUHU, PUTU
El-Bera’, Allah bio zadovoljan njime, vratio se borbi na Allahovom putu, boreći se protiv nevjerstva i idolopoklonstva gdje god bi ga našao, šireći riječ istine i pravde. Želio je pokloniti svoj život na Allahovom putu, a slogan su mu bile riječi: “Allah… i Džennet.”
Ovaj je veliki čovjek bio učesnik svih bitaka za vrijeme života Božijeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, a nastavio se boriti i poslije njegove smrti kao da se obavezao poginuti na bojnom polju. On nije ulazio u borbu kao što su to radili drugi obični borci i junaci, već bi se bacao snažno i sa imanom, ne vodeći računa o smrti.
El-Bera’ ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, izdvajao se od ostalih boraca jačinom u rukama koja se rijetko viđa kod ljudi.
Enes ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, prenosi od svog brata El-Bera'a, Allah bio zadovoljan njime, da je rekao: “Sreo sam u bici sa Musejlemom čovjeka zvanog Himarul-Jemame. To je bio jedan gorostas koji još nije bio ni upotrijebio svoj mač. Udario sam ga u noge lahko, kao da sam promašio, a on pade. Uzeo sam njegov mač, a svoj vratio u korice, ali taj mač mi puče nakon prvoga udarca.”
Jednom se El-Bera’ razbolio, pa su prijatelji, braća i poznanici požurili da ga posjete. Zagledao im se u lica, šuteći i smireno, kao da im čita misli. Zatim je rekao: “Možda se bojite da ću umrijeti u krevetu?! Ne, tako mi Allaha, neće me Allah, dž.š., lišiti pogibije na Njegovom putu.” Čim je ozdravio, priključio se muslimanskoj vojsci u osvajanju Iraka i Perzije. Tamo je iznova pokazao svoja junaštva koja su potvrdila već dokazanu smjelost i čvrstinu.
U jednom od osvajanja Perzijanci su poraženi od muslimana, pa su se utvrdili u kulu opasanu visokim zidom. Opsada kule i pokušaj prelaska zidina je potrajao. Perzijanci su bacali željezne lance na čijim krajevima su bile vezane užarene kuke za kačenje mesa. Te kuke bi se zabadale u tijela muslimanskih boraca i tako ih, ranjene ili mtrve, dizali u kulu. Jedna od tih kuka zabola se u tijelo Enesa ibn Malika, El-Beraovog brata. Kada ga je El-Bera’ vidio, uhvatio je lanac, ne obraćajući pažnju što je užaren i što mu prži meso, tako da se sve dimilo iz njega. Zatim je ispravljao kuku sve dok je nije izvukao iz bratovog tijela i tako ga, Allahovim emrom, spasio sigurne smrti. Kada se spustio na zemlju, na ruci mu više nije bilo mesa, ostale su samo kosti. Ostao je na liječenju dok se nije oporavio i dok mu ruka nije zamladila.
BITKA KOD EHVAZA
El-Bera’, Allah bio zadovoljan njime, vratio se džihadu čim je za to stekao minimalne zdravstvene uvjete, nadajući se i očekujući ostvarenje životne mu želje i cilja kome je stremio – poginuti na Allahovom, dž.š., putu i pridružiti se Njegovom časnom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem.
I došlo je vrijeme ostvarenja njegova sna. Rat na Ehvazu je bio u toku, a posebno velika bitka kod grada Tustura. Kada je Hurkus ibn Zuhejr osvojio ehvazijsku čaršiju, Hurmuzan je pobjegao sa vojskom prema Ramehurmuzu, gdje se utvrdio u kuli opasanoj zidinama. Muslimani su dugo opsijedali kulu, pa kada je život unutar zidina postao nesnošljiv, Hurmuzan je zatražio primirje, pristajući izdvajati džizju. Hurkus je preko svojih pretpostavljenih dostavio ovaj zahtjev halifi te on pristade sklopiti mir sa Ramehurmuzom, Tusturom, Džundu Jesborom i drugim gradovima. Rat u tom području je splasnuo, a gradovi su nastavili izdvajati džizju.
Međutim, perzijski kralj Jezdedžird poče huškati i podsticati Perzijance na borbu protiv muslimana. Govorio je kako su muslimani zavladali njihovom zemljom i narodom, proširili svoju vjeru i sproveli zakone, namjeravajući tako u narodu probuditi perzijski nacionalizam. Počeli su se spremati za progon muslimana, dogovorivši se da u ratu protiv njih ostanu jedinstveni, i da krenu ka gradu Basri.
Vijesti o velikom pohodu koji spremaju Perzijanci doprle su i do halife Omera ibnul- Hattaba, Allah bio zadovoljan njime, pa je on pisao S'adu ibn Ebi-Vekkasu, Allah bio zadovoljan njime, u Kufu da opremi veliku vojsku u pravcu Ehvaza, na čelu sa Nu'manom ibn Mukarrinom, Allah bio zadovoljan njime. Tražio je od njega da upotrijebi sve što je u njegovoj moći, a spomenuo mu je i neka imena istaknuta po hrabrosti i čestitosti. Naredio je da se za vojskovođe postave: Džerir ibn Abdullah el-Bedželijj, Džerir ibn Abdullah el-Humejrijj,
Suvejd ibn Mukarrin i Abdullah ibn Zi Sehmejn, Allah bio zadovoljan njima.
U isto vrijeme halifa je poslao pismo i Ebu-Musau el-Eša'riju, Allah bio zadovoljan njime, u Basru da opremi vojsku na Ehvaz pod vođstvom Suhejla ibn Adijja, Allah bio zadovoljan njime, i da s njim bude: El-Bera’ ibn Malik, Asim ibn Amr, Medždže’ ibn Sevr, K'ab ibn Sevr, Huzejfe ibn Muhsin, Arfedže ibn Herseme, Abdurrahman ibn Sehl i Husajn ibn M'abed, Allah bio zadovoljan njima. Također je naredio da za glavnog vojskovođu oba odreda, i onih koji im se naknadno pridruže ili priteknu u pomoć, postavi Ebu-Sebrea ibn Ebi-Ruhma, Allah bio zadovoljan njime.
En-Nu'man ibn Mukarrin, Allah bio zadovoljan njime, pokrenuo je vojsku iz Kufe ne čekajući dolazak odreda iz Basre. Tu Hurmuzan vidje zgodnu priliku da raskine ugovor i prekine primirje misleći da će pobjeda nad En-Nu'manovom vojskom značiti i konačnu pobjedu Perzijanaca. Stigao je Hurmuzan na čelu vojske naspram En-Nu'mana, a do bitke je došlo kraj grada Ramehurmuza, u mjestu Irbil. Kada se povela bitka, zbog njene žestine, prašina je cijeli prostor zaklonila od svjetlosti dana, a muslimani pokazaše požtrvovanost i bezgraničnu hrabrost, ne prežući od smrti. Hurmuzan je, poražen, pobjegao u Tustur, prepuštajući muslimanima Ramehurmuz i sve što je ostavio iza sebe od oružja, municije, ratne opreme i hrane.
Vijest o ovom događaju doprla je i do mudžahida Basre, te su oni direktno krenuli ka tusturskoj tvrđavi gdje se krio Hurmuzan. Tu su se sreli sa odredom iz Kufe, ujedinili su vojske pod vođstvom Ebu-Sebrea ibn Ebi-Ruhma, Allah bio zadovoljan njime, i tako izvršili zapovijed halife Omera, Allah bio zadovoljan njime. Muslimani su stegli obruč oko Tustura gdje je Hurmuzan sakupio ogroman broj ljudstva i ratnika, zatrovanih žarom nacionalizma i idolopoklonstva. Njihov tako veliki broj odvratio je muslimane od direktnoga sukoba i ostvarenja pobjede.
Kada je halifa saznao za ovu situaciju, pisao je Ebu-Musi el-Eša'riju, Allah bio zadovoljan njime, da im odmah i sa velikim pojačanjem pritekne u pomoć i da preuzme vođstvo ujedinjenih muslimanskih snaga sastavljeno od mudžahida Kufe i Basre. Ebu-Musa el-Eš'ari držao je u obruču Tustur, uz stalne bitke; bilo u obliku dvoboja bilo u obliku sukoba vojski. To, kao i dugotrajna opsada i povelik proj poginulih iscrpilo je muslimanske snage.
Ti dani bilježe junaštvo El-Bera'a ibn Malika, Allah bio zadovoljan njime, koje zaslužuje da na stranicama historije bude ispisano zlatnim slovima. U ovoj bici El-Bera’ samo u dvobojima ubio je stotinu perzijskih vojnika, ne brojeći one koji su u susretima dvije vojske pali od njegova mača.
ŠEHADET
Pamtili su muslimani koliko je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, volio El-Bera'a ibn Malika, kao što su se sjećali i Poslanikovih riječi kazanih o njemu. Podsjetili su El-Bera'a na to, pitajući ga:
“Sjećaš li se, El-Bera’, kada je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: ‘Možda neko, zaprašen i neuredan, koji nema u posjedu ni dvoju odjeću da preobuče, kome niko ne pridaje pažnju, kada zamoli Allaha, dž.š., nešto, On mu ispuni dovu. Od njih je El-Bera’ ibn Malik.'”
El-Bera’ odgovori:
“Sjećam se.”
Zatim su mu rekli:
“O El-Bera’, moli Allaha, dž.š., da pobijedimo i da budu poraženi.”
El-Bera’ je podigao pogled prema nebu i digao ruke, moleći Allaha čista srca i iskrene vjerničke duše:
“Moj Gospodaru, porazi naše neprijatelje i učini nas pobjednicima. Pridruži me Tvome miljeniku Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem.”
Krenuli su muslimani u pravcu Perzijanca, a oni su krenuli prema muslimanima. Bitka se rasplamsala… padali su mrtvi i ranjeni, njihov broj se povećavao iz sahata u sahat… Šehadeti i tekbiri su odzvanjali prostorom. Tu i tamo čuo se poziv za pomoć ili vrisak. Neustrašivi borac i smjeli ratnik El-Bera’ borio se, žudeći za pogibijom na Allahovom putu.
Muslimani su ostvarili pobjedu u ovom okršaju, a Perzijancu su poskakali u rovove koje su mudžahidi provalili i odatle ih prisilili na povlačenje u kulu, koja je zbog njihovog velikoga broja brzo postala pretijesna. Jedan od Perzijanaca došao je do Ebu-Muse el-Eš'arija, Allah bio zadovoljan njime, i zatražio od njega garanciju za sigurnost.
Kada je dobio garanciju, obavijestio ih je o prolazu kroz koji muslimani mogu prodrijeti u kulu; kroz vodeni kanal koji vodi u kulu. Ebu-Musa je odabrao hrabre i iskusne ljude, dobre plivače, koji su se s lahkoćom kretali kroz vodu. Prvi iz skupine u kulu je izbio Abdullah ibn Mugaffel el-Muzenijj, Allah bio zadovoljan njime, za njim i ostali. Poubijali su stražare, preneražene njihovom pojavom, i otvorili kapije na koje su nagrnuli muslimani, spremni i naoštreni za borbu.
Hurmuzan se neko vrijeme uspijevao odupirati, i prije nego se povukao u zatvoreni i nepristupačni dio kule, ubio je El-Bera'a ibn Malika, Allah bio zadovoljan njime, i Medždže'eta ibn Sevra, Allah bio zadovoljan njime. Kada su ga pritijesnili sa svih strana, obratio se muslimanima:
“Imam tobolac sa stotinu strijela. Ako mi se bilo ko pokuša primaknuti, bit će pogođen. I kakva vam je korist od toga što ćete me zarobiti kad ubijem stotinu vaših ljudi?”
“Šta hoćeš?”, pitali su ga.
On odgovori:
“Hoću garanciju, ako se predam da ćete me odvesti vašem halifi Omeru ibnul-Hattabu, da mi on sudi.”
Pristali su na to, a on je bacio luk i strijelu i predao se. Tako su ga vezanog odveli Omeru ibnul-Hattabu, Allah bio zadovoljan njime
El-Bera’ ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, pridružio se onome koga je volio, ko mu bijaše plemeniti uzor i uzvišeni primjer. Pridružio se Poslaniku i miljeniku Muhammedu, sallAllahu alejhi we sellem, sretan što se ostvario njegov san – pogibija na Allahovom putu, za koju je kroz čitav život išao sa sloganom: “Allah i Džennet.”
Allah, dž.š., smilovao se El-Bera'u ibn Maliku.
Iz knjige Ashabi Allahovog Poslanika