Gotovo dvije godine, od ljeta 1992., zvaničnici pri Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za izbjeglice poricali su neprekidne užase u Bosni i Hercegovini. Louis Gentile, šef operacija UNHCR-a u Banjoj Luci, bio je primoran dati sljedeću izjavu: „Moralo bi se znati, i ostati zabilježeno za sva vremena, da takozvani lideri Zapadnog svijeta već godinu i po dana znaju šta se ovdje dešava. Oni dobijaju izvještaje jedan za drugim. Oni govore o kažnjavanju ratnih zločinaca, ali ne rade ništa da neprestane ratne zločine spriječe. Neka im Bog oprosti, neka Bog oprosti svima nama.“
Mjesecima je Gentile izvještavao o sistematskim zločinima protiv nesrpskih civila u Banjoj Luci. Mjesecima su zapadni lideri ignorirali njegove apele da se ubijanja zaustave. Uobičajeno je postaviti pitanje jesu li Zapad, Ujedinjeni narodi ili kršćanski svijet pali na ispitu u Bosni i Hercegovini, ili, još gore, je li Zapad bio saučesnik u zlu koje se ondje dogodilo. Međutim, termini kao što je „Zapad“ su apstrakcije. Aktivnosti djelatnika UNHCR-a poput Louisa Gentilea, zapadnih novinara, istražitelja Ujedinjenih naroda za ratne zločine i nekih zapadnih javnih zvaničnika možda su spriječile da genocid ne poprimi još veće razmjere.
Usprkos njihovim naporima, ne samo da je bilo dozvoljeno da dođe do događaja o kojima je izvještavao Gentile, već su ih pojedinačni zapadni političari omogućili. Upravo kao što su etno-religijski militanti navukli maske ili premazali lica bojama kako bi sebi omogućili da svoje bivše kolege transformiraju u tuđince kojih se treba riješiti, a sebe u epske branitelje svoje rase i vjere, isto tako su brojni pripadnici Zapadne alijanse stvorili vlastite maske kako bi opravdali politiku koja je dopustila da cvate ono što je Gentile nazvao „s onu stranu zla“. U srži tog saučesništva bila je politika koja je uskraćivala Bošnjacima pravo na samoodbranu, a koja je u isto vrijeme odbijala da primijeni rezolucije Ujedinjenih naroda što ovlašćuju članice NATO-a da ih zaštite.
Oružje nije neka posebna alatka ili naprava, već disparitet između jedne alatke i druge. Protiv Golijata koji nosi batinu praćka može biti oružje. Protiv tenka praćka je igračka. Države članice NATO-a su 1991. godine naoružale srpske militante ne prodajom oružja, kao u ratu između Irana i Iraka ili u genocidu u Ruandi, već deklaracijama Ujedinjenih naroda.
Tokom hladnog rata Jugoslavenska narodna armija, podržavana i financirana od zapadnih sila, nagomilala je ogromne količine naoružanja u utvrđenim bunkerima i podigla tvornice oružja širom Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, predviđajući sovjetsku invaziju, do koje nikad nije došlo. Srpski nacionalisti su 1991. godine ugrabili kontrolu nad većim dijelom tog naoružanja. Procjenjuje se da je prednost srpske vojske nad Bošnjacima u teškom naoružanju bila od 20:1 do 100:1. Kada je u proljeće 1992. godine srpska vojska napala Sarajevo, bosanska Vlada je bila tako loše naoružana da su bande kriminalaca i crnoberzijanaca – jedine grupe s oružjem i organizacijom potrebnom da se postave barikade i otme srpsko naoružanje – spasile dijelove grada od genocidnih napada.[2]
Na dan 25. septembra 1991. godine britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd orkestrirao je izglasavanje Rezolucije 713 u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom je Vijeće sigurnosti uvelo embargo na uvoz oružja u bivšu Jugoslaviju. Tu rezoluciju je Miloševićev režim jedva dočekao. Pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina – sve su glasale za tu rezoluciju. Taj embargo je fiksirao radikalan disparitet u naoružanju između srpske vojske i Bosanske armije; u stvari, on je dao oružje srpskim paravojskama.[3]
Ono što se događalo od aprila 1992. do oktobra 1995. godine označeno je kao rat, pa čak i građanski rat. Međutim, rat je sukob između naoružanih protivnika. Srpska vojska zauzimala je gradove i sela u kojima nije bilo značajnije vojne odbrane. Ukoliko je uopće bilo kakve bosanske odbrane, srpski militanti bi upotrijebili tešku artiljeriju i granatiranjem prisilili branitelje da se pokore. Kad bi jednom grad ili selo bili zauzeti, otpočelo bi ubijanje civila.
Nije se radilo o ratu već o organiziranom uništavanju pretežno nenaoružanog stanovništva. S oružjem i tvornicama oružja pod svojom kontrolom i uz pomoć čvrsto fiksiranog i godinama tvrdoglavo održavanog embarga na uvoz oružja, srpski militanti bili su u stanju da nekažnjeno provedu svoj program.
Orijentalizam
Jugoslavija je 1970. godine prolazila kroz neku vrstu glasnosti: književnici su se poduhvatali tema koje su ranije bile tabu, kao što je religija. Sarajevski advokat po imenu Alija Izetbegović sastavio je dokument pod naslovom „Islamska deklaracija“. Taj dokument, antikomunistička odbrana vjerskih prava, pojedinačno je nabrajao uslove za jedno pravedno islamsko društvo i sadržavao nekoliko provokativnih izjava u vezi s nespojivošću islama sa drugim sistemima. Principi islamske države raspravljani su na apstraktan način, bez specificiranja bilo koje posebne nacije. Nekoliko godina kasnije Izetbegović je napisao opširniji rad, Islam između Istoka i Zapada, gdje je sugerirao dva modela – islam i evropsku liberalnu demokraciju – kao protuotrove za probleme koji su u to vrijeme mučili Evropu.[4]
Kada je 1990. godine Izetbegović postao predsjednik Bosne i Hercegovine, mnoštvo Bosanaca nije bilo pročitalo njegovu „Islamsku deklaraciju“. Ali srpski militanti ne samo da su je pročitali, već su je i objavili u Beogradu i iskoristili je kako bi potkrijepili svoje tvrdnje da su bosanski muslimani radikalni fundamentalisti ili „islamisti“, to jest, muslimani koji žele državu zasnovanu na islamskom vjerskom zakonu (šerijatu).
Optužba da su bosanski muslimani islamisti kombinirana je s optužbom da oni kuju zavjeru radi ponovne uspostave otomanske uprave u Bosni i Hercegovini. Srpski radikali tvrdili su da Bosanci žele državu zasnovanu na vođstvu vjerskih učenjaka i novi otomanski sultanat zasnovan na carskoj upravi. Bosanski muslimani optuživani su za kovanje zavjere da kradu srpske žene za svoje hareme (bosanski muslimani imaju samo jednu ženu) i da sastavljaju spisak vezira (ministara u otomanskom Sultanatu) koji bi upravljali zemljom.[5] Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak tvrdio je da 110.000 Bosanaca u Egiptu studira kako bi postali fundamentalisti.[6]
Predstavljanje Bošnjaka kao tuđinskih „drugih“ nazvano je orijentalizmom. Tokom kršćanskog srednjeg vijeka na muslimane se gledalo kao na izopačene heretike; često su povezivani sa Jevrejima i proganjani zajedno sa njima. Za vrijeme perioda evropskog kolonijalizma zapadni učenjaci, umjetnici i drugi intelektualci odražavali su ideologiju svoga doba: potrebu zapadne kolonijalne uprave kako bi se „civilizirale“ barbarske orijentalne zemlje. Orijentalizam je prepun proturječnosti. Muslimani su slikani kao misteriozni, senzualni i opsjednuti seksom (haremske fantazije u zapadnoj književnosti). U isto vrijeme slikani su kao seksualno ugroženi, autoritativni i bubalice kojima nedostaje bilo kakvo stvaralaštvo i imaginacija.[7]
Vjerski nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji poslužili su se takvim orijentalističkim stereotipima kako za domaću potrošnju tako i za publiku u širem kršćanskom svijetu. Oni koji šire mržnju rijetko brinu o logičkoj dosljednosti, a stereotipi se ne oblikuju kako bi prizvali razum nego prije polupotisnute strahove i mržnje. Kontradikcije orijentalizma pojavile su se u jednoj opakoj i dehumanizirajućoj novoj formi. Sada su srpski orijentalisti izmislili islamističkog vezira i nimalo ih nije postidjela činjenica da savremeni islamistički ideolozi vjeruju u državu kojom upravljaju vjerski učenjaci, a preziru kao korumpiranu i antiislamsku bivšu carsku otomansku strukturu sa sultanima i vezirima, koja je propala u Prvom svjetskom ratu. Slično tome, jeziku mržnje nedostaje čak i najosnovnija briga za uvjerljivost. Šuškova tvrdnja da 110.000 bosanskih muslimana studira fundamentalizam u Egiptu predstavljala je brojku koja bi obuhvatila pet odsto cjelokupne populacije Bošnjaka.
Zatim su vjerski nacionalisti u Srbiji počeli s optužbama za zavjeru između Libije i bosanskih muslimana. Tokom sedamdesetih godina Jugoslavija i Libija su bile partneri u Nesvrstanom pokretu naroda koji su odbijali potčinjenost bilo Zapadnom savezu, bilo Sovjetskom bloku. Kroz kulturnu, obrazovnu i ekonomsku razmjenu, brojni Jugoslaveni različitog nacionalnog i vjerskog porijekla radili su ili studirali u Libiji, uključujući i Bosance kao što je Haris Silajdžić, koji će kasnije postati premijer Bosne i Hercegovine.
Prema vjerskim nacionalistima, Silajdžić i drugi Bosanci koji su nekad posjetili Libiju, pokušavali su uspostaviti fundamentalističku džamahiriju („narodnu državu“, kako Gadafi opisuje svoj režim). Oni nisu obratili pažnju na razliku izmedu Gadafijevog arapskog nacionalizma (zasnovanog na socijalističkim idejama Gamala Abd-el Nasera iz Egipta) i savremenih islamističkih militanata (koji se suprotstavljaju Gadafiju i koje Gadafi progoni).
Prema Tanjugu, novinskoj agenciji koju kontrolira Slobodan Milošević, jedan od najodanijih pristalica Miloševićeve Jugoslavije nije niko drugi do Moamer el-Gadafi, predsjednik Libije. Tanjug je 3. decembra 1994. godine izvijestio o posjeti visokih srbijanskih funkcionera Libiji. Tanjugovi izvještaji odjekivali su slavljenjem bliske saradnje između dvije države, obje izopćene iz međunarodne zajednice.[8] Isti srpski nacionalisti koji su napadali Bošnjake zbog navodnih veza s Libijom slali su oduševljene izvještaje o srbijansko-libijskoj saradnji.[9]
U 1994. godini bosanski ministar za kulturu Enes Karić stao je u odbranu jednog pripadnika muslimanskog klera koji je bio protiv mješovitih brakova i kritizirao sviranje neprijateljske (tj. srpske) muzike. Od njegovih provokativnih izjava ogradili su se brojni vladini i nevladini lideri, uključujući i Harisa Silajdžića, premijera. Ipak, Karićeve izjave bile su dovoljne da pokrenu lavinu izjava zapadnih posmatrača o tome kako je multireligijska Bosna i Hercegovina sad mrtva, te bi, prema tome, trebala biti podijeljena duž etno-religijskih linija.[10]
Posebno mrska brojnim Bosancima je fraza, popularna među diplomatima i urednicima informativnih glasila, o „vladi Bosne i Hercegovine kojom dominiraju Muslimani“. Bosanska Vlada sastoji se od dva rimokatolička kršćana, dva srpska pravoslavna hrišćana i tri muslimana-Bošnjaka; bosanski Parlament i diplomatski kor sastoje se od muslimana Bošnjaka, Jevreja, Srba, Hrvata i ateista. Istina je da su Bošnjaci većinski narod u Bosni i Hercegovini i da je njihov procent porastao, pošto se veliki broj Hrvata i Srba opredijelio ili bio prisiljen od strane vlastitih nacionalističkih lidera da živi u
sve-hrvatskoj Herceg-Bosni i sve-srpskoj Republici Srpskoj. Ipak, Bošnjaci se pitaju zašto niko ne govori o „vladi Sjedinjenih Država kojom dominiraju protestanti“ ili o „vladi Velike Britanije kojom dominiraju anglikanci“. Iza velikog dijela zvanične vladine propagande u Srbiji stajali su akademici. Na primjer, profesor Beogradskog univerziteta Miroljub Jevtić pisao je o neposrednoj prijetnji Evropi koju predstavljaju Muslimani; on je isto tako pisao da balkanski muslimani na rukama nose krv mučenika s Kosova, što je gotovo direktna kopija krvne klevete da evropski Jevreji nose Hristovu krv na rukama, koja se još od Prvog krstaškog rata 1096. godine koristi za progon Jevreja.[11] Dr.
Aleksandar Popovič je pisao o islamu kao o „totalitarnoj“ vjeri, zato što on obuhvata sve aspekte života.[12] Njegovo korištenje termina „totalitarni“ priziva staljinistički i nacistički totalitarizam, čije je spominjanje još uvijek bolno u bivšoj Jugoslaviji. Beogradski akademik Darko Tanasković opisao je Bosnu i Hercegovinu kao pozornicu borbe između fundamentalističkih muslimana na jednoj strani i Srba posvećenih da održe crkvu i državu odvojenim na drugoj. Time je on izvrnuo stvarnost, u kojoj je klerikalistička Republika Srpska iskorijenila svaki trag naroda i kultura izvan srpskog pravoslavnog hrišćanstva, dok se bosanska Vlada borila da sačuva multireligijsku kulturu.[13]
Odbijanje evropskih vlada da odbrane Bošnjake od genocida ili da im dozvole da nabave oružje i sami se brane djelimično je zasnovano na stereotipima o islamu. Na stanovišta kreatora politike u Evropi i Sjevernoj Americi isto tako je utjecala reakcija domaćeg stanovništva protiv zajednica useljenika, a posebno protiv nekršćanskih imigrantskih zajednica, kao i okruženje sve krupnijih globalnih tenzija između nekih muslimanskih vlada i Zapada.[14] Kako je primijetio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, on je misiju europeizacije bosanskih muslimana preuzeo na osnovu izražene želje zapadnoevropskih lidera. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević isto se tako očajnički trudio da ispuni očekivanja evropskih lidera kako bi ga oni prihvatili.
U svom govoru na Kosovu 1989. godine Milošević je izjavio da je bitka koju je knez Lazar vodio prije šest stotina godina bila bitka za odbranu Evrope od islama, da je Srbija bastion evropske kulture i vjere, te da de buduće akcije Srbije pokazati kako je danas, kao i u prošlosti, Srbija uvijek bila dio Evrope. Tuđman i Milošević osjećali su kao Evropljani dužnost da unište bosanske muslimane; osjećali su da de to uništavanje omogućiti da ih Evropa lakše prihvati.[15]
Najbitnija u orijentalističkom stereotipu je zbrka u predstavljanju islama negdje između vjerske prakse i vjerske militantnosti. Iako bi malo ko podržao tvrdnju da Irska republikanska armija predstavlja sve katolike koji prakticiraju vjeru, povezivanje muslimana koji prakticiraju vjeru s vjerskom militantnošću je veoma rašireno. Neki branitelji Bosne pali su u tu klopku tvrdeći kako bosanski muslimani u stvari i nisu „pravi muslimani“, pošto mnogi od njih jedu svinjetinu ili konzumiraju alkohol i odijevaju se po zapadnjačkoj modi. Izgleda da je tu implicitna logika da ukoliko muslimani u Evropi jedu svinjetinu, onda zaslužuju da žive.
U očajničkom pokušaju da opovrgnu lažne optužbe za fundamentalizam, neki su se Bošnjaci i sami poslužili istom logikom i tvrdili da neki od njih jedu svinjetinu ili konzumiraju alkohol ili da su vjerski skeptici. Ironija je u tome da, dok su evropske sile iz predrasuda prema muslimanima i straha od fundamentalizma pokušale spriječiti doturanje oružja Bosni i Hercegovini kako bi se sama branila, podrška iz islamskog svijeta je stizala vrlo sporo, djelimično upravo stoga što su neki muslimanski lideri smatrali Bosance nedovoljno strogim sljedbenicima islama.
Posebno žalostan apsurd čekao je brojne bosanske izbjeglice u zapadnim državama. Nakon što su iz domova i domovine istjerani zato što su bili muslimani, izbjeglice su se ponekad zatekle kažnjenim jer se nisu držale onoga što su izvjesni muslimani na Zapadu smatrali ispravnom islamskom vjerskom praksom, odijevanjem ili ponašanjem.[16]
Stereotipi orijentalizma nisu morali biti suptilni da bi bili djelotvorni. Koliko god bili sirovo predstavljanje islama, koliko god bili ispunjeni unutarnjim proturječnostima, oni su ponudili opravdanje velikom dijelu hrišćanske srpske i kršćanske hrvatske populacije za ono što je učinjeno njihovim susjedima Bošnjacima, a u inostranstvu su djelovali protiv bilo kakve efikasne, koordinirane akcije koju bi zapadne sile mogle preduzeti kako bi zaustavile agresiju.
Prema svjedočenju onih komentatora koji su smjesta pretpostavili da se iza postavljanja bombe u Oklahoma Cityju krije neki musliman, kad se ispostavilo da je osumnjičeni sljedbenik Pokreta za kršćanski identitet, jedna militantna antiislamska predrasuda u međuvremenu je postala dominantna u velikom dijelu zapadnog društva, potiskujući bilo kakvo narodsko osjećanje za zaštitu „onih tamo“, u vjerskom pogledu „drugačijih“ u Bosni i Hercegovini.[17]
Tragično je to što će izdajstvo zapadnih država u odnosu na Bošnjake kojim su oni gurnuti u ruke genocidu samo pojačati argumente islamskih militanata da je Zapad po prirodi neprijateljski raspoložen prema islamu, što će dalje polarizirati elemente muslimanskog i kršćanskog stanovništva.[18]