Kur’an posjeduje tajne preko kojih čovjek može da spozna smislove Kur’ana i da preko njih stigne do svog savršenstva. Univerzum je podložan čovjekovoj spoznaji i Kur’an je na više mjesta pojasnio da je sama čovjekova spoznaja svijeta način da čovjek upotpuni samoga sebe:
Ø prvi način koji Kur’an korisiti jeste podsticanje i navikavanje ljudi da skupljaju znanje gdje god ga nađu. Upravo je stoga prvi objavljeni ajet bio:
اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ
“Ikre! - Uči u ime svog Gospodara!”(El-’Alek, 1)
Ø druga stvar koju Kur’an objavljuje je najava kazne onima koji su lijeni i koji ne tragaju za znanjima. U suri El-A’raf se kaže:
أَوَلَمْ يَنظُرُواْ فِي مَلَكُوتِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَمَا خَلَقَ اللّهُ مِن شَيْءٍ
“ I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome
što je On stvorio.” (El-A’raf, 185,)
Drugim riječima: zašto ne upoznate bātinsku stranu
Ovoga svijeta, pa da spoznate i njegovu cjelovitost?
treći put koji Kur’an uzima jeste uzdizanje, veličanje znalaca – posjednika ‘ilma: “jer Allaha se, zaista, boje samo učeni.” Ibadet ima smisla ako je utemeljen na znanju. Ibadet koji nema potporu u znanju, bezvrijedan je ibadet;
četvrta stvar koju Kur’an ističe je kritika onih koji bespogovorno slijede nekog. To je slijeđenje za koje ne postoji valjan dokaz zašto ga se slijedi.
Kur’an kritikuje i one koji nešto govore, a nemaju valjane dokaze za to, kao i one koji slušaju nečiji govor i slijede ga bez dokaza;
peta stvar koju Kur’an naglašava je uzvisivanje i pohvala znanju. “nisam stvorio ljude i džine, osim da Me obožavaju (da Me budu svjesni)”, kaže Kur’anski ajet.
Osnova čovjekova življenja na Zemlji je ibadet, e da bi Kur’an kasnije objasnio da je smisao ibadeta da se stigne do znanja, ma’rifeta i spoznaje.
“Obožavaj svog Gospodara dok ne stigneš do jekina.” Ibadet je tek uvod da bi se stiglo do ma’rifeta i potpune spoznaje. Ne samo da je po Kur’anu krajnji smisao ibadeta u spoznaji, nego čak krajnji smisao stvaranja je podredio spoznaji i znanju.
اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الْأَمْرُ بَيْنَهُنَّ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَيْءٍ عِلْمًا
“Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a Neka znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem svojim sve obuhvata!.” (Et-Talaq,12)
Meleci prenose naredbe i odredbe Božije. To čine zato da biste razumjeli, “te’alemun” - da biste znali da je On Gospodar svega. Sve to je stvorio da biste znali.
U 98. ajetu sure El-Hidžr kaže se:
فَسَبِّحْ بِحَمْدِ رَبِّكَ وَكُن مِّنَ السَّاجِدِينَ
“Zato veličaj Gospodara svoga i hvali Ga, i sedždu Mu čini.”
Ako neko do znanja stigne putem nauke i naučnih metoda, a drugi putem pročišćenja vlastitog nefsa - ne mogu jedan drugom reći da im ne valja metoda koju su koristili na putu do spoznaje.
A kakva je razlika između ove dvije metode?
Putem ovog prvog načina dolazi se do nekog znanja učenjem i slušanjem. Jer, ako neko putem silnog izučavanja dođe do nekog znanja, njegov govor je istinit i njegovi argumenti su prihvatljivi i valjani. Putem ovog znanja, putem logičkih dokaza koji su razumu prihvatljivi, on može i druge da poziva na prihvaćanje ove istine.
Ali onaj ko dosegne spoznaju putem pročišćenja vlastite duše, taj dokaz je samo za njega, on ne posjeduje dokaze za druge. Evlija zna sam u sebi po čemu je evlija, drugi ne vide šta on vidi.
On je vidio neke stvari koje drugi ne vide, ali on nema načina da objelodani to drugima, pa da oni povjeruju, osim kada bi imao sposobnost da te činjenice koje je spoznao iskaže jezikom nauke.
Čuvena je dohodovština između Ibn Sine (filozofa i učenjaka) i Ebu Ejra (pobožni arif, sufija). Proveli su tri dana u neprekidnoj diskusiji nakon tri dana pitali su Ibni Sinu kakvog je vidio Ebu Ejra?
“Ono što sam ja shvatio putem nauke, putem svog razuma,
ovaj je to shvatio putem svog nutarnjeg srca.”
Poslije pitaju Ebu Ejra kakvog je vidio Ibn Sinaa, a on kaže:
“Ono što smo mi jasno vidjeli iz svoje nutarnjosti, on poput slijepca štapom pipa i tako nalazi put. ”
Kada bi neko pokupio znanje i Ebu Ejra i Ibni Sinaa došao bi do potpunog savršenstva i bio bi iznad obojice. Postoji još jedna razlika između ove dvije kategorije učenjaka i znalaca - dakle, ovih koji putem klasične nauke dolaze do spoznaje i duhovnjaka. Postoji kriterij kojim možemo da odredimo jesu li oni znalci ili su varalice.
Za one koji za sebe tvrde da su evlije, nemamo dokaza da li je to tačno, nemamo pravo da to negiramo niti možemo potvrditi da to jeste tako. Sve dok ne dobijemo jasan dokaz da neko ne govori istinu nemamo pravo da to negiramo, ali ne smijemo ni prihvaćati razne priče.
Pojasnili smo tri stuba spoznaje, to su: spoznatljivo, znanje i znalac. Imamo i četvrti stub koji Kur’an naglašava, to je mu’allim - onaj koji podučava. Postoji razlika između Kur’ana i klasičnih nauka u metodi raspoznavanja znalaca, podučavatelja, mu’allima.
Klasična nauka kaže da bi se nešto spoznalo moraju postojati tri stvari:
Ø onaj koji spoznaje – alim,Ø samo znanje kao posrednik,Ø i predmet spoznaje kao treća stvar.
Kur’an uspostavlja i četvrtu stvar koju ovi ne postavljaju, a to je izvor spoznaje putem kojeg dolazi do spoznaje, i način kako se dolazi do spoznaje.
Sam alim je Božije stvorenje i njegove odlike, atributi su odlike Božije. Kao što je bit čovječija stvar Božijeg stvaranja, tako je i najveći stupanj savršenstva, dokle čovjek može stići, stvar Božijeg stvaranja. Kako god je Allah stvorio čovjeka, tako ga je i podučio i omogućio mu da uči. Kur’an nam to pojašnjava putem smjernica. Prvo kaže: “Podučio je Adema svim imenima.”
Svo znanje Ovoga svijeta potiče od Boga i u svemu je samo Njegovo znanje. Prilikom svjedočenja svjedok - šehid nema pravo da kaže da neće da to uradi jer to znanje koje on posjeduje je Božije vlasništvo i on ga mora predati. Tačno je da je taj svjedok znanja, ili taj sudija, utrošio trud i potrudio se da nešto nauči, ali on nema pravo da kaže: neću! Iako se on potrudio, on nije vlasnik tog znanja - jer da mu Allah nije dao priliku da priskrbi to znanje on ga ne bi ni naučio.
U 4. ajetu sure El-Maide kaže se:
وَمَا عَلَّمْتُم مِّنَ الْجَوَارِحِ مُكَلِّبِينَ تُعَلِّمُونَهُنَّ مِمَّا عَلَّمَكُمُ اللّهُ فَكُلُواْ مِمَّا أَمْسَكْنَ عَلَيْكُمْ وَاذْكُرُواْ اسْمَ اللّهِ عَلَيْهِ وَاتَّقُواْ اللّهَ إِنَّ اللّهَ سَرِيعُ الْحِسَابِ
“I ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio. Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha,
jer Allah, zaista, brzo sviđa račune.”
Ili ajet:
وَعَلَّمْنَاهُ صَنْعَةَ لَبُوسٍ لَّكُمْ لِتُحْصِنَكُم مِّن بَأْسِكُمْ فَهَلْ أَنتُمْ شَاكِرُونَ
“I naučismo ga da izrađuje pancire za vas da vas štite u borbi s neprijateljem - pa zašto niste zahvalni?”(El-Enbija, 80)
Allah, dž.š. neće da kaže: došli ste do tog znanja zahvaljujući Meni bez posrednika. Ne, on cijeni taj trud koji uložimo na sticanje diploma fakulteta, doktorata i sl.. Ali u pozadini, u bātinskom smislu, Allah je taj koji je pokrenuo to znanje i omogućio da dođemo do njega. Ibn Sina je u knjizi Išareti i kazna kazao:
“Da bi čovjek, znalac, stigao do Boga ima da prođe tri stupnja.”
U početnoj fazi on sebe i Boga vidi na istom stupnju. Kaže se: Od tebe hareket, od Boga bereket - znači od tebe pokret od Boga nagrada za taj pokret;
kada pređe u drugu fazu onda vidi da alatke spoznaje, oči, sluh, vid, mozak služe kao sredstva za sticanje znanja, i onda vidi da je Božiji udio dva puta veći od njegovog;
kada pređe naprijed još nekoliko koraka shvati da je njegova moć spoznaje ustvari
Božiji blagoslov - da bi na kraju došao do zaključka - da je sva moć
Božija i da nema nikoga drugog ko je iznad te moći.
On je morao da savlada jedan broj prepreka da bi došao do ovih spoznaja, tj. do saznanja da je sve u Božijim rukama i da je sve u moći Božijoj. Imam Husejn a.s. je rekao:
“Bože, kako da ja kažem da sam odlučio nešto kada si Ti apsolutni Gospodar svega. Kada vidim Tvoju moć onda shvatim da sam ja niko i ništa, a od nikog i ništa se ne može ništa napraviti. A kako da kažem da neću donijeti odluku kad mi Ti govoriš donesi odluku.”
Naša staza neminovno vodi kroz ovaj materijalni svijet; što će reći da moramo proći taj trnoviti zāhirski put iskušenja i tegoba. Ovdje se uspostavlja jedna veza između znalaca i Apsolutnog Znalca Boga, dž.š.. Pogonsko gorivo kojim se koriste zemaljski znalci je upravo čišćenje duše i poboljšavanje moralnih vrijednosti. To je veza između Boga i znalaca.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ وَاتَّقُواْ اللّهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ
“I Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!” (Ali-Imran, 200)
Kao da nam se poručuje:
Bojte se Boga – sugeriše nam Kur’anski ajet - pa će te sve dobiti. Uspostavite jednu vezu putem bogobojaznosti između Mene i sebe. Ako se ta veza uspostavila onda ste postali vječno živi, postali ste ljudi prave vjere.
Ako se ostane na tri prve stepenice, a ne pređe se na onu četvrtu, onda na Sudnjem danu nećemo imati koristi ni od prethodne tri. U 70. ajetu sure En-Nahl kaže se:
وَمِنكُم مَّن يُتَوَفَّى وَمِنكُم مَّن يُرَدُّ إِلَى أَرْذَلِ الْعُمُرِ لِكَيْلَا يَعْلَمَ مِن بَعْدِ عِلْمٍ شَيْئًا
“A drugi od vas duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što znaju.” (El-Hadždž, 5)
“Poseniliti” je izraz koji označava presušeno znanje koje je vezano za čula, pa ako je nekome oslabio vid prestaje mu jedan način sticanja znanja. Ako, pak, neko stiče znanje putem slušanja, kada ogluhi opet gubi jedan vid sticanja znanja. Ako je njegovo znanje utemeljeno na memoriji i na moždanim vijugama, sa smanjenjem broja moždanih ćelija, starenjem, također se gubi jedan način sticanja znanja.
Nakon što ste bili znalci, postali ste neznalice, sugeriše Kur’an.
Ali ako se uspostavila veza sa Stvoriteljem, sa pravim izvorom znanja, tj. ona četvrta stepenica u sticanju znanja, onda nema gubljenja znanja ni u starosti.
Kakva je razlika između učenja klasičnim metodama: putem učenja u školama, fakultetima i
Kur’anskog načina učenja u Kur’anskoj školi. Klasična učenja i naučne ustanove podučavaju znanjima koja su utemeljena na zāhirskim, spoljnim argumentima - a Kur’anska škola podučava znanjima koja su utemeljena jednim dijelom i na jednom broju zāhirskih znakova, ali prije svega na Božijoj bātinskoj mudrosti i Njegovom univerzalnom znanju. Kur’an nas ne prepušta nama samima, on nas upućuje na načine, metode i faze u sticanju znanja.
1. Da li se zāhirskim znanjem može doći do spoznaje?
Odgovor je negativan. Ako putujemo samo zāhirski, onda nam bātin zaostaje i ne možemo stići do cilja - i obrnuto. To je kao kada je neko slijep, onda ne može doći do vidljivih činjenica, ili ako je gluh ne može doći do čujnih činjenica. Božiji Poslanik, s.a.v.a. je rekao:
“Moj brat Isa, a.s. je imao jedno oko, moj brat Musa je imao drugo oko, a ja imam oba oka. Oni su gledali iz jednog ugla na stvari, a ja ih vidim iz dva ugla.”
Ne smije se shvatiti da Isa i Musa, a.s. imaju krnjavo znanje. Ne, oni samo nemaju sveobuhvatnost koju ima Muhammed, a.s.
A sljedeći Kur’anski ajet ističe:
تِلْكَ الرُّسُلُ فَضَّلْنَا بَعْضَهُمْ عَلَى بَعْضٍ مِّنْهُم
“To su poslanici koje smo uzdigli jedne nad drugima ”
Iz ovog proističe poređenje: ako svi đaci dobiju po sto poena na ispitu, oni opet nisu jednakog znanja. Kao kad imate nekog slabog i jakog, tako isto ako neko ima i znanje i snagu nije isto kao kada neko ima samo jedno od toga. U Mesneviji Mevlana navodi da je jedan poznavalac gramatike pitao nekog čovjeka, putujući s njim na lađi, poznaješ li gramatiku.
Ovaj je negativno odgovorio na što mu je gramatičar rekao da je pola života batalio. Ovaj se zastidio. Plovili su dalje i odjednom se more uzburkalo, pa je ovaj drugi upitao svog poznavaoca gramatike da li zna plivati. On je odgovorio da ne zna, a on mu je rekao: prijatelju, a sad se ti halali sa cijelim životom. Sve ima svoje vrijednosti u svom vremenu i na svom mjestu.
U odgoju djece mi moramo uložiti maksimalan trud i ne smijemo sve prepustiti “sudbini”. Naše je da damo sve od sebe da to dijete usmjerimo, vaspitamo i naučimo, a šta će na kraju od svega toga biti, to nije naše. U suri El-Isra’ Allah, dž.š. direktno optužuje roditelje kao krivce što su svoju djecu prepustili šejtanu.
وَشَارِكْهُمْ فِي الأَمْوَالِ وَالأَوْلادِ وَعِدْهُمْ وَمَا يَعِدُهُمُ الشَّيْطَانُ إِلاَّ غُرُورًا
“I budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja - a šejtan ih samo obmanjuje.” (El-Isra’, 64)
Pitali su Božijeg Poslanika:
“Božiji Poslaniče, jasno nam je kako šejtan može biti suvlasnik u imanju, ali kako u djeci? Upravo na isti način kao i u imetku ” - odgovorio je - “onaj koji svoj imetak stiče na haram način te svoje dijete hrani tim haram imetkom, pa mu onda haram krv poteče venema – isti je onome koji haram sjemenom oplodi dijete, te i ono bude na haramu.”
Ne prenose se genetskim putem samo fizičke osobine, bolesti, visok krvni pritisak, nego i loše i dobre duhovne osobine, pa ako je roditelj bio loših moralnih osobina, sklon nečemu lošem, to se automatski prenosi i na dijete. Na Sudnjem danu će doći čovjek, pa kada mu se bude predočila knjiga njegovih djela, a tamo mu se pripisuje blud, krađa ili neko drugo loše djelo, a on zna da ništa od tog nije učinio, reći će mu se:
“Nisi podučio svoje dijete, pa je ono učinilo blud, krađu. A za to si odgovoran ti!”