Što se tiče islama, odsutnost bilo koje vrste klera ili svećeničke organizacije uzrokom je da se misionarska aktivnost muslimana pokazivala u sasvim različitim vidovima od onih koji su se pojavili u povijesti kršćanskih misija. Tu nema misionarskih društava[1] niti posebno obučenih agenata, i vrlo je slab kontinuirani rad u tom smislu. Izuzetak je pojava koja se može naći kod vjerskih redova u islamu, čija organizacija donekle sliči monaškim redovima u kršćanstvu.
Odsutnost svećeničkog uzora i bilo kakve teorije o odvajanju vjeroučitelja od mase vjernika ili potrebe posebnog posvećenja i ovlašćenja za vršenje vjerskih službi je ono što pravi osnovnu razliku u dva sistema, razliku koja je na svakom mjestu tako jasna. Gubitak nedostatka svećeničke klase, posebnog aparata za rad na propagandi vjere, nadoknađen je osjećaj odgovornosti koja počiva u ličnosti vjernika.
Kako između muslimana i njegova Gospodara nema posrednika,odgovornost za njegov lični spas je padala njemu samom navrat. Posljedica je da je musliman postao, u načelu, mnogo stroži i pažljiviji u vršenju svojih vjerskih dužnosti, da podnosi više napora u učenju principa i obreda svoje vjere. Na ovaj način duboko mu se usijecala važnost ovih principa i lakše je postajao predstavnik misionarskog karaktera svog učenja u prisutnosti onih koji ne vjeruju.
Onaj. ko je želio biti pozivač u vjeru nije trebalo da svog obraćenika upućuje na nekog priznatog vjeroučitelja svog učenja, koji bi možda novoobraćenika samo formalno uveo u muslimansku zajednicu. Nije se plašio ni svećeničke kontrole zbog činjenja Karunovog grijeha. (Karun je kur’anski lik, utjelovljenje pretjeranog bogaćenja – prim. prev.).
Prema tome, ma koliko se govorilo da je pretjerano, ono što se često kaže[2] da je svaki musliman misionar ostaje istina. Malo je iskrenih muslimana koji žive svakodnevno u kontaktu sa nevjernicima da će zanemariti kur’ansku zapovijed: “Pozivaj putu svog Gospodara mudro i na lijep način…“[3]
Pored ovog, uporedo sa profesionalnim propagatorima – vjeroučiteljima, koji su sve svoje vrijeme i snagu posvetili misionarskom radu, anali propagande islama sadrže popis imena ljudi i žena svih društvenih boja, od vladara[4] do seljaka, svih struka i zanimanja, koji su radili na širenju svoje vjere. Muslimanski trgovac, za razliku od njegovog kršćanskog brata, posebno se pokazao aktivnim u takvom radu. Na spisku indijskih misionara objavljenom u časopisu jednog vjerskog i dobrotvornog društva u Lahoreu,[5] nalazimo imena učitelja i državnih službenika sa odsjeka
Kanal i Opium, trgovaca (uključujući i jednog trgovca kamilama), jednog novinskog izdavača, jednog knjigovesca i štamparskog radnika. Ovi ljudi su posvetili svoje slobodno vrijeme, nakon završetka svog dnevnog posla, da bi pozivali svojoj vjeri, na ulicama i bazarima indijskih gradova, nastojeći pridobiti obraćenike među kršćanima i hindusima, čija su vjerovanja pobijali i napadali.
Interesantno je primijetiti da propagiranje islama nije bio samo posao ljudi, nego je i muslimanka uzimala učešća u ovom pobožnom radu. Nekoliko mongolskih prinčeva svoj prelaz u islam duguju uticaju žene – muslimanke. Sličan je slučaj i sa mnogim paganskim Turcima, kada su svoje napade prenijeli na muslimanske teritorije. Senusijski misionari, koji su došli da rade među Tubuima na sjeveru Čadskog jezera, otvorili su škole za djevojke.
Iskoristili su jak uticaj koji vrše žene među ovim plemenima (kao i među njihovim susjedima Berberima) u svojim nastojanjima da ih pridobiju u redove islama.[6] U njemačkoj istočnoj Africi, gdje paganski domoroci napuštaju svoje domove po šest i više mjeseci da bi radili na željeznici ili plantažama, bili su obraćeni preko muslimanskih žena.
S njima su one sklapale privremene brakove, ali su odbijale da imaju bilo šta sa neobrezanim nemuslimanom. Da bi izbjegli sramotu, kojoj se davalo takvo ime, njihovi muževi su se obrezivali i tako ulazili u muslimansko društvo.[7] Kaže se da napredak islama u Abesiniji tokom prve polovine prošlog stoljeća u velikoj mjeri duguje radu žene – muslimanke, naročito žena kršćanskih kneževa. Ovi su se pretvarali u obraćanju u kršćanstvo prilikom svoje ženidbe. Svoju djecu su odgajali u islamskom duhu i radili na svaki mogući način za progres te vjere.[8]
Na zapadnoj strani Abesinije nalazi se pagansko pleme koje se zove Boruns. Neki od njegovih članova, koji su bili regrutovani u crnački puk anglo-egipatskom upravom u Sudanu, prešli su u islam preko žena crnačkih vojnika dok se bataljon vraćao u Kartum.[9] Smatra se da su Tatarkinje iz Kazana naročito gorljivi propagatori islama.[10] Odanu vjernicu, samo zato što je žena, ne isključuje da zauzme svoje mjesto do evlije muškarca, u društvu onih koji pozivaju u vjeru.
Legenda o ženama – evlijama veže se do h. Alije. Za njih se veli da lepršaju zrakom od Kerbele do Lahorea. One su snagom svog pobožnog življenja, klanjanja i posta pridobile prvog obraćenika sa hinduizma u islam.[11] Teško bi ova legenda imala osnova da je uticaj ovih žena – evlija ostao potpuno nepoznat.
Jedno od najstarijih turbeta Kaira je turbe Nefise, unuke Hasanove (sina Alije, koji je ubijen). Njena teološka učenost je izazivala divljenje njenog velikog savremenika Imam-i Šafije. Njena ju je pobožnost i jednostavnost uzdigla na dostojanstvo evlije. O njoj se priča da se u Egiptu nastanila u susjedstvu jedne porodice zimije (nemuslimana), koji je imao kćerku tako ozbiljno i teško oboljelu da nije mogla udove pokrenuti nego je cio dan ležala na leđima.
Roditelji sirote djevojke su, jednog dana, išli na pijacu, pa su zamolili svoju pobožnu susjetku muslimanku da im nadgleda kćer u njihovom odsustvu. Nefisa je izvršila sa ljubavlju i milošću poduzeti milosrdni posao. Kad su roditelji bolesne djevojke otišli, dušom se uzdigla moleći Boga za nemoćnu bolesnicu. Skoro da nije dovršila svoju molitvu (dovu), a već se bolesna djevojka mogla služiti svojim udovima i bila kadra izaći da dočeka roditelje na povratku. Puni zahvalnosti, čitava je porodica prešla u vjeru svoje dobročiniteljice.
Čak je i muslimanski zarobljenik koristio priliku da pozove u svoju vjeru osvajača ili one s kojima je u zarobljeništvu. Prvi ulazak islama u istočnu Evropu je bio preko rada jednog muslimanskog pravnika, koji je zarobljen, moguće u jednom od ratova između vizantijske imperije i njenih muslimanskih susjeda. Bio je odveden u zemlju Pečenega početkom XI st.
Mnogim među njima je izložio, prethodno, islamsko učenje, i oni su se iskreno obratili u vjeru i tako se islam počeo širiti među ovim narodom. Ali, ostali Pečenezi, koji nisu prihvatili muslimansku vjeru, zamjerili su svojim zemljacima i, na kraju, došlo je do sukoba među njima.
Muslimani čiji je broj bio oko 12.000 uspješno su se odupirali napadu nevjernika čiji je broj više nego dvostruko bio viši od njihovog. Ostatak pobijeđene stranke je prešao u vjeru pobjednika. Prije kraja XI st. sav narod je ispovijedao islam i među njima je bilo ljudi koji su izučavali islamsku teologiju i pravo.
Za vlade cara Đahangira (1605 – 1628) živio je jedan sunijski teolog po imenu šejh Ahmed Mudžeddid. Isticao se posebnom energijom kojom je pobijao vjerovanje šiija. Nešto kasnije neki privrženici na dvoru su uspjeli da ga za beznačajnu stvar zatvore. Za vrijeme od dvije godine, koliko je bio u zatvoru, obratio je u islam nekoliko stotina idolopoklonika, koji su bili s njim u istom zatvoru.
Nešto prije tog vremena jedan je indijski mevlevija (mawlavi), koga je britanska vlast osudila na doživotno izgnanstvo na Andamen ostrva, jer je aktivno učestvovao u vehabijskoj zavjeri 1864. g., mnogo kažnjenika preveo u islam prije svoje smrti.
U centralnoj Africi je jedan arapski vođa, koga su belgijske vlasti osudile na smrt, svoje posljednje sate proveo u pokušaju da u islam obrati kršćanskog misionara, koji mu je poslat radi vjerske utjehe.