Ovaj motiv vidi se iz sam činjenice da je sve, kao što je već kazano, inspirirala i pokrenula Katolička crkva sa papom na čelu. Sveštenstvo je u izvjesnom smislu davalo ideološki smjer ovim, najčašće brutalnim, ratovima ili po njima tek “pohodima”, “hodočašćima” i “Bogu ugodnim djelima”.
Čudnih li “hadžiluka”- rekao bih naš narod. Papstvo je ovako jačalo vlast, uspostavljalo svoju vlast na cijelim kršćanskim svijetom (uključujući Vizant), te se širilo stvarajući nove države pod vlašću “papske stolice”. Istovremeno se maštalo o novim “preobraćenicima” na kršćanstvo koji su, ustvari, trebali biti pokoreni muslimani.
Crkva je bila ta koja je obećala “nebesku” nagradu i oprost svih grijeha za učešće u ovim ratovima ali isto tako, dala ovozemaljske olakšice skidajući dugove, čuvajući imovinu križara i davajuću određena sredstva za ove pohode. Profesor Paul Crawford ističe i činjenicu da je narod srednjeg vijeka bio duboko zainteresovan za “sudbinu” na drugom svijetu[17], te su im ovi pohodi, shodno tvrdnji Crkve, bili staza za Raj.
Valjda su, zbog toga, na njoj, isuviše često i (ne)slučajno, ostavljali iza sebe pakao. Pa ostalom to i jeste bilo iza a ne ispred njih, te na stazi za Raj. Historija dokazuje da na upravo taj pakao sada nailaze njihovi potomci. Svemu ovome, kao ulje na vatru, doći će i “ludilo” fatimidskg vladara Al-Hakima koji je razorio, islamom zabranjenje, kršćanske svetinje u Palestini.
Zar to nije bio očit dokaz “Muhamedanske tiranije”[18] kako nazivaju islamsku civilizaciju današnji održavaoci ideje Križarskih ratova, zaboravljajući na višestoljetnu toleranciju diljem islamskog carstva, a na koju je odgovoreno obskurnim institucijama između kojih izdvajamo upravo križarske ratove te inkviziciju.
Najzad, svi propagatori, ili bolje rečeno mediji, bili su sveštenici. A gotovo do savršenstva doveden plan “medijskog” djelovanja ljudih od religije vršio je red Kluniaka (ogranak Benediktanaca) koji je u narod uvriježio svetost i obligatornost obilaska svete zemlje i Isusova groba kao i mišljenje da je to, ustvari, kršćanska, obećana zemlja.
Njihovu priču do u detalje, sa činjenicama, donosi Karen Armstrong uveć pomenutoj knjizi Sveti rat, križari i njihov uticaj na današnji svijet. Uzgred kazano, papa Urban II bio je upravo iz ovog reda. Izgleda da se sudbina opet, samo, “ slučajno našalila” sa historijom.
1096/97 – Prvi križarski rat
Karakterišu ga dva pohoda onaj prvi koji je još poznat pod nazivom “Seljački” ili “Pohod sirotinje” koji je, predvođen Petrom Pustinjakom, stigao do Male Azije gdje ih je potukao sultan Kilidž Arslan. No, “hodočašće” feudalaca 1097. godine bilo je uspješno. Križari, pod vođstvom Gotfrida Bujonskog i Rajmonda iz Tuluza, munjevito su napredovali osvajajući Edesu, Antiohiju, Tripoli da bi sve to krunisali zauzimanjem Jerusalema 15. juna 1099. godine.
“Podanici Gospoda” noseći sveti simbol križa na grudima počinili su neobjašnjivo svirepe, zvjerske zločine i klanja nad domicilnim muslimanima i jevrejima izvršavajući tako svoj zadatak i “Bogu ugodno djelo”. Poslije ovog događaja ništa između Istoka i Zapada više nikada neće biti isto.
1147-49 – Drugi križarski rat
Ovaj rat predvodili su državni moćnici i to njemački car Konrad III te francuski kralj Luj VII. U njemu se lucidno ocrtala europska, ili bolje kazati, crkvena kolonizatorsko-imperijalna vizija. Naime, Edesa, jak trgovački centar i jedna od najjačih kneževina Zapada, bila je vraćena u “islamsko carstvo”, što je učinio mosulski emir. No ovaj rat je bio potpun promašaj, ono što ga karakteriše jeste bezuspješno opsjedanja Damaska, pogromi jevreja te brojni incidenti sa Vizantijom. Kraljevi su se, ovaj put, vratili praznih ruku, ojađeni i osramoćeni.
1189-92 – Treći križarski rat
On ustvari predstavlja direktnu posljedicu i odgovor na gubitak Jerusalema i Sirije. U njemu učestvuju tri kršćanska vladara: njemački imperator Fridrih Barbosa, francuski kralj Filip II te engleski kralj Ričard zvani Lavlje srce. Ni ovaj pohod nije dao značajnije rezlutate, osvojena je Akka te Kipar. Barbosa se ugušio na putu, Filip II i Ričard Lavlje srce su se često svađali a ponovljenja su neprijateljstva sa Vizantijom.
1202-04 – Četvrti križarski rat
U ovome ratu Crkva se zvanično okrenula protiv Vizanta. Zauzet je Zadar, te Konstantipol, te je osnovano Latinsko carstvo. On je “živo ispoljio prave razloge križara, nimalo zamaskiranim bilo kakvim vjerskim parolama”- kako to navode ruski historičari. Oni isto tako tvrde da sa sa ovim ratom završava veliki vojno-kolonizacioni pokret na Istok, čime se objašnjava zaustavljanje i konačni nespjeh čitavog pokreta koji je uzburkao čitavu Europu i iza sebe ostavio nebrojene žrtve.
1212 – Pohodi djece – križara
Njih je ponukala očita činjenica križarskih neuspjeha zajedno sa “besmislenom” idejom da samo čista i bezgrešna djeca mogu osloboditi svetu zemlju. Dovoljno je reći da je u ovom pohodu stradalo 50 000 djece. Dobar dio ih je izginuo u putu, a ostali, oni manje sretni, bili su prodati u živo roblje, što je po nekim historičarima i bila temeljna ideja ovih pohoda.
1217-21 – Peti križarski rat
Ispočetka je bio upravljen prema Siriji ali je onda usmjeren ka Egiptu. Zauzet je, kratkotrajno, trgovački centar Damijeta.
1228-29 – Šesti križarski rat
Ugarski kralj Fridrih II bio je malo bolji diplomata te je “dobio na poklon” Jerusalem od egipatskog vladara Kamila bin Adila. Ovaj rat nije odobrila niti blagoslovila Crkva, jer je Fridrih II bio isključen iz nje. Ironija jeste, ali “možda upravo zbog toga” ovaj rat nije donio sa sobom bezbrojna i zvjerska krvoprolića.
1248-54 – Sedmi križarski rat
Jedan od najneuspješnijih pohoda “kršćana predanih Gospodu”[11]. Karakteriše ga veliki broj divljanja razuzdane mase seljaka kroz Europu. Na čelu je bio kralj Francuske Luj IX, no njegovo hodočašće se završilo jednomjesečnim zatvorom te epidemijom kuge koja je pokosila njegovu vojsku.
1270- Osmi križarski rat (poslednji ples barbara, predah ili…)
Na čelu je opet bio Luj IX, valjda je htio osvjetlati obraz ili mu je pak nešto ostalo nejasno. Nanovo je otpočet napad na Egipat i vojska je dospijela do Tunisa, gdje je “ratnike koji sam Gospod vodi”[12] dočekala (ona ista?!?) kuga kao sama nagrada za te “čestite” heroje. Sam Luj je stradao od nje.
Ovako bi izgledalo “oficijelno” prikazivanje većine historijskih spisa jedinstvenog fenomena koji je obilježio srednji vijek, ne samo u Europi i na Istoku već u svijetu uopće. Neki će ga smatrati živim do zadnjeg pohoda Sebastiana od Portugalije 1578. Neki do Napoleonovog osvajanja Malte i pada posljednjeg bastona križara i to utvrde Hospitaletera 1798,[13] neki do 1945, kada je zvanično ukinut “križarski porez” u rimsko-katoličkoj biskupiji Pueblo u Koloradu[14]. Drugi pak će misliti da je taj fenomen, taj rat dobrano živ i danas, premda s drugčijom krinkom, uostalom tako je sadašnji vladar zapadne imperije “neumoljivi” G.W.Bush, (u novinama “cezar od SAD”), nazvao svoje trenutne “pohode” i “hodočašća” po Istoku.
Deus hoc vilt – (“riječ, dvije” o razlozima/motivima pokretanja križarskih ratova)
Možda sve motive krstaša da krenu na Levant, sadrži upravo ovaj njihov uzvik, nakon impresivnog govora pape Urbana II u Klermontu: ”Bog tako želi”! – razjareno su klicali nebrojeni krstaši daleke 1095. U ehu tog njohovog pokliča, čini mi se, mi i danas živimo. Pa ako bismo pitali deterministe oni bi se složili sa ovim motivom, jer “sve leži u Božjem određenju” – po njima. No realnost nam otkriva da tu ima još mnogo, mnogo toga i to čisto ljudskog ako ne i pomalo “zvjerskog”. Motivi križara su nebrojeni a neki (barem oni glavni) mogli bi se kriti u slijedećem:
Na Istoku je “spas” – (stanje (duha) europskih naroda)
Duboko utopljeno u crkvenu dogmatiku, srednjovjekovno europsko društvo se smatralo nosiocem Adamovog grijeha, i svjesno prihvatalo sve nedaće koje su im dolazile, kao neizbježnu činjenicu. Historija bilježi da je doba ustvari doba od 1089. godine predstavlja samo niz “teških godina punih gladi i epidemija (kuge i ostalih bolesti). To je često izazivalo bježanje seljaka iz oblasti koje je upropaštavala nerodica”[15]. O težini ovih godina govori i podatak da je u periodu između 970. i 1040. godine bilo 48 gladih godina, pored svakojakih epidemija.
Sve ovo ličilo je na Sudnji dan i kod “ljudi se pojavio apokaliptični strah, da će ih Bog uništiti zbog brojnih grijehova, kao što se desilo sa narodom Noa. Ovaj strah povećavala je činjenica da se napunilo tačno hiljadu godina od Kristova raspeća kao i hiljadama godina čuvana legenda starih sibilskih proroka da će vladar sa Zapada doći do
Jerusalema, tamo naći i pobjediti antikrista te potom biti krunisan
Sve se savršeno poklapalo, najviše odgovarajući Crkvi i plemstvu, tako je velika masa, na njihov mig, silno krenula ka boljem svijetu, Spasitelju i njegovu grobu, svetoj zemlji, ujedno oslabađajući se stoljetnog bijesa koji se gomilao u njihovim životima isuviše dugo i nepravedno.