Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne u najmanje iskušenje, vraća se nevjerništvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak! (Al-Hadždž, 11)
U Kur’anu časnom ima mnogo ajeta o naznačenom pitanju. Naravno, Uzvišeni Allah stalno iskušava vjernika, licemjera i nevjernika, da bi se pokazale postojeće razlike u njihovom unutrašnjem svijetu. Iskušava ih različitim teškoćama i nevoljama, ne samo duševnim patnjama, već i nekim doživljavanjima koja su u dodiru s dobrom, da im uzdiže moralne vrijednosti.
Na osnovama brojnih iskustava pouzdano se zna da mnoge, čak i one koji su odani i podnose žrtvu na Allahovom putu, sustižu materijalne krize. Nekad im propadne trgovina ili budu izloženi različitim potresima u životu. To nije ništa nego iskušenje od strane Uzvišenog Allaha namijenjeno robu. To nipošto ne znači da se Uzvišeni Allah, koji je apsolutno imućan, odriče onih koji sasvim predano i požrtvovano nastoje uzdići Njegovu riječ, da ih prepušta same sebi, da budu smrvljeni u ovom životu.
Naprotiv, Uzvišeni Stvoritelj, koji je beskrajno mudar u svakom djelu koje čini, koji je iznad svake besposlice, iskušava Svoga roba, da pokaže svojim ponašanjem, a na osnovama svojih spoznaja, razmjere svoje odanosti Njemu i povezanosti s Njim. Može se pretpostaviti da će neki pasti na tom ispitu, izgubiti i ovaj i budući svijet. To je ono što Kur’an časni opisuje kao “očiti gubitak”.
Oni koji padnu na ispitu pa, posljedično, izgube ovaj i budući svijet uglavnom su licemjeri. Oni ne mogu dostići jedinstvo jezika i srca, odnosno ne dostižu potpuno vjerovanje. Oni ustima sriču riječi vjerovanja, a Allahove znakove motre krajičkom oka. Sa stanovišta djelovanja, ne nalaze se u središtu vjere, već negdje na njenim rubovima. Nastoje nešto pokrenuti, daleko i od pokušaja da iskoriste sve dobre strane vjerovanja. Ponekad, kad se čini da postoji nekakva odgovornost i predostrožnost u odnosu na štetu i gubitke, ako se mogu i nazrijeti, oni preduzimaju sve rezervne mjere i izgovore da se udalje i pobjegnu. Zato oni stalno stoje na margini djelovanja za vjeru, negdje u zapećku, uzimaju predah i pripremaju se za uzmicanje.
S tako opreznim stavom oni planiraju kako da korist izvuku iz svega što se zbiva s muslimanima. Ako nađu ono što očekuju, oni se zakače za to i “grizu”, prikazujući se da su veoma sigurni i mirni. Međutim, ako se pojave kakva iskušenja i nedaće, odmah se okreću na petama i uzmiču.
Svi vjernici se ne kite svojstvima vjernika, a kamo sreće da jesu! Neki vjernici ostaju pod utjecajima nekih svojstava licemjera. Takvi ponekad požele da se vjetrovi okreću kako se njima dopada, da kiša pada u vrijeme kad njima odgovara, da se zbivanja u Svemiru odvijaju kako oni žele! Kao što je bilo takvih u prvom islamskom razdoblju, zaokupljenih djetinjim iluzijama, te su se od islama okrenuli nakon što im se nije ostvarilo ono za čim su žudjeli, tako nesumnjivo i sada ima takvih.
To je uzrok većine internih zastranjivanja koja se sada događaju ako su strasti prisutne u dušama. [“Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje” (Ali `Imran, 8)].