Ovi redovi su, posebno, upućeni onim muslimanima koji su svjesni očajne krize u kojoj se nalazi muslimanski javni život i islamska civilizacija; koji su upućeni na sami sebe i koji odbijaju da budu tovljeni pukim krilaticama, sloganima i iluzijama; koji u samozavaravanju vide jedan od najtežih grijeha; koji imaju hrabrosti da se suoče sa činjenicama koje su takve kakve jesu, a ne onakve kakve bi oni željeli da budu; ukratko, koji ne žele samo da ‘služe’ islamu, nego i da ga žive.
Da li je Kur’an naš stvarni vodič
Takvim ljudima ja nudim ovaj svoj doprinos u oživljavanju muslimanskog mišljenja. Ukoliko neki od mojih čitalaca misli da je moj kriticizam neopravdano oštar i grub, da u njemu, ponekad, nema osjećaja za dignitet, želio bih ih podsjetiti da je i vjetar koji puhne pred zoru često oštar, ponekad nepredvidljiv. E, to je onaj vjetar koji nama treba: onaj svježi vjetar koji će, ako Bog da, otpuhati paučinu naše dekadance, vjetar koji će nas svojim zamahom vratiti onim dvama izvorima islama, Kur’anu i Poslanikovom sunnetu, od kojih je potekao život našeg ummeta i kojima se uvijek moramo vraćati ukoliko ne želimo da isparimo u omorini.
Budimo iskreni prema samima sebi pa priznajmo da smo, zaista, daleko odlutali od učenja koje nude Kur’an i sunnet. Ima ona jako stara priča o sinu nekog bogataša koji je spiskao svoju očevinu i sada se valja u jarku. To je priča o nama! Stoljeća intelektualne letargije, nijemo slijeđenje fraza, otrovne svađe zbog sitnih stvari, ljenčarenje, praznovjerje i društvena korupcija zatamnili su ona prepoznatljiva slavna pregnuća u vrijeme naših velikih početaka. Mi smo već nekoliko stoljeća prestali da se zanimamo naučnim istraživanjima iako naša vjera naučno istraživanje smatra svetom obavezom; mi se dobro narazgovaramo o Al-Farabiju i Ibn Sini, o Al-Battaniju i Ibn Hajjanu, pa onda u samozadovoljstvu odemo da spavamo nad ovim našim dostignućima; mi diskutiramo o divnom društvenom programu islama, o njegovim ispravnim, pravednim i prirodnim ciljevima, a cijelo vrijeme nasrćemo jedan na drugoga, eksploatišemo jedan drugoga ili se bijedno odajemo svakoj vrsti eksploatacije na temelju beskrupuloznih pravila.
Mi smo uvijek pretendirali da vjerujemo da je Kur’an siguran vodič u svim pitanjima koja se tiču ljudskog života – a, unatoč tome, navikli smo se na to da u njemu gledamo samo štivo za podučavanje koje učimo u našim molitvama i na vjerskim svečanostima; uokvirena u svilene ghilafe, ukrašena i (p)ostavljena na najvišim policama u našim sobama, mi Kur’an ne uzimamo kao stvarnog vodiča u našoj svakodnevnici. Mi tvrdimo da je islam vjera razuma (što on, zaista, jeste) – pa i pored toga, mi se ponizno složimo – ili, čak, ponekad dobrodošlicom odobrimo, gušenje razuma (slobodnog izražavanja, mišljenja, kritičkog odnosa spram događaja, pojava i ličnosti itd.) kad god to čini svaki koji se dograbi vlasti i moći, a kako i ne bi kad nam većina naših alima govori da je nezavisno mišljenje u vjerskim pitanjima – hereza i da pravi muslimani mogu biti samo oni koji naslijepo ponavljaju određene formulacije sve do u stare dane. I šta je bio rezultat ovakvog ponašanja? Lista grešaka bez kraja!
Danas (u vrijeme kad je Asad pisao ovaj esej – op. prev.) u svijetu živi više stotina miliona muslimana, ali u tolikome mnoštvu naše braće i sestara ne postoji ni jedan jedini narod koji stvarno živi u skladu sa ciljevima islama; ne postoji ni jedan narod koji bi, kao primjer drugima u svijetu, bio u stanju da pokaže kako islam rješava društvene i ekonomske probleme koji su danas zabrinuli čitavo čovječanstvo; ne postoji ni jedan naš narod koji bi, u oblasti nauke, umjetnosti ili industrije, mogao proizvesti bilo šta bolje od naroda koji žive na Zapadu; ili koji bi se, kulturno i politički, mogao natjecati i uspoređivati sa narodima Zapada. Sve ovo naše hvalisanje našom slavnom prošlošću i sve naše izjave o tome kako islam zagovara to i to, sami po sebi, ne mogu izmijeniti žalosnu činjenicu: muslimani su danas poniženi, potlačeni, nemoćni…
To su činjenice – i samo gole činjenice, koje se ne mogu poreći.
Odlomak iz djela: Muhammed Asad, Otvoreni put islama -obnova duhovnosti, str. 200-202.