4. VLADARU SUDNJEG DANA
Neki učači čitaju ovako „Meliki jeumid-din“, i jedan i drugi kiraet su sahih i spadaju u sedam pouzdanih predanja. Uz to, nekada se navodi i čitanje “vlast“ sa kesrom na „mimu“ i sukunom na “lamu“! Vlast se ne odnosi samo na Sudnji dan, već i na onaj svijet. Allah subhanehu we teala je vladar ovoga, ali i budućeg svijeta.
Ovdje je riječ “Vladar, Posjednik” pridodana uz sintagmu “Dan suda” budući da tog dana niko neće moći polagati pravo na bilo šta mimo Allaha subhanehu we teala kao što niko neće moći govoriti bez Njegove dozvole.
Allah Uzvišeni kaže: ”Na Dan kada Džibril i meleci budu u redove poredani, kada bude govorio samo onaj kome Svemilosni dozvoli, tako da govori istinu.” Naba 38.
Dahhak prenosi od Ibn Abbasa radijAllahu anhu: “‘Vladaru Dana suda’ znači da toga dana niko neće imati vlast ni posjeda kao što je imao na ovome svijetu, pa da dozvoli sebi da kaže: ‘Ovo je moje, odnosno ovo je moj posjed’, jer tamo na Sudnjem danu, niko neće imati vlasti i imetka.”
“Dan suda” označava Dan obračuna za stvorena bića, Sudnji dan na kome će oni odgovarati za svoja djela, za dobro-dobrim, za loše-lošim, izuzev onih kojima Allah oprosti. Allahu Moj, Ti si Onaj Koji prašta, Ti voli praštanje, pa oprosti i nama!
5. SAMO TEBI ROBUJEMO I SAMO OD TEBE POMOĆ MOLIMO
Spojena zamjenica “Samo Tebe” predstavlja objekat koji je došao ispred glagola u funkciji preciznog određenja, kako bi se jasno odredila namjera subjekta i izraz bio jasan. “Samo Tebi robujemo” znači, dakle: “ne obožavamo nikog drugog osim Tebe, ne uzdamo se ni u koga drugog osim Tebe” što predstavlja izraz vrhunca pokornosti. Riječ “ibadet” semantički je usko vezana za riječ poniznost, podložnost, potčinjenost itd. Tako se npr. kaže da je put utrt i dotjeran, da je deva poslušna, odnosno potčinjena, pokorna. U šerijatu se time izražava savršena ljubav, pokornost i odanost i strahopoštovanje. Neki pripadnici ispravne tradicije govore: ”Fatiha je suština Kur’ana, a njena suština je u ovim riječima: Prvi dio: ’Samo Tebi robujemo’ predstavlja ogradu od svakog oblika politeizma (širka), a drugi dio: ’I samo od Tebe pomoĆ molimo’ predstavlja ogradu od svake druge moći, sile ili snage i predanosti osim Allahu Uzvišenom.
U ovom ajetu govor prelazi iz trećeg lica u drugo zamjenicom “Tebe”, to je u skaladu sa ukupnim značenjem teksta. Naime, nakon što se Allahov rob Njemu zahvali, nakon što izrazi Njemu pohvalu, i Njegovu veličinu, da bi se zatim ogradio od obožavanja bilo koga drugog mimo Allaha subhanehu we teala time se on približio Allahu Uzvišenom, došavši pred Njega, tako da Mu se može direktno obratiti zamjenicom drugog lica “Tebi” riječima: ”Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć moLimo”.
Ibn Abbas, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: “‘Samo Tebi tevhid iskazujemo, samo od Tebe strahujemo i u Tebe nade polažemo, i ni u koga drugog. Tj. samo od Tebe pomoć tražimo u pogledu pokornosti Tebi, a i u pogledu svih drugih stvari, ‘Samo Tebi robujemo’ je došlo prije ‘samo od Tebe pomoć molimo’, jer je ibadet cilj, a traženje pomoći je sredstvo da se ibadet ostvari.”
6. UPUTI NAS NA PRAVI PUT
Nakon što je iskazana pohvala Onome od koga se pomoć traži, slijedi molba u skladu sa riječima Uzvišenog “…polovina pripada Mom robu, budući da njemu pripada ono to traži.” Onaj koji moli najprije je dužan pohvaliti Onoga od Koga traži i moli, a zatim uputiti molbu za sebe i svoju braću vjernike, kao što je kazano riječima: ”Uputi nas na Pravi put!”
Time se sugerira obraćanje Allahu uz pomoć Njegovih uzvišenih Svojstava i dobrih dijela, s obzirom da, nakon zahvale i pohvale, slijedi veličanje Njega isticanjem atributa kao što su ”Gospodar svjetova”, Svemilosni, Milostivi, Vladar Dana suda, da bi se zatim izrazilo obožavanje samo Njemu i obraćanje za pomoć samo Njemu. Prema tome, nakon što su pred Gospodarom svjetova istaknute navedene vrline, upućuje Mu se molba za vlastiti uputu kao i uputu svoje braće na Pravi put, što bez dodatka ili nedostatka predstavlja autentični islam, čist od svake novotarije i praznovjerja.
To je put koji je najbliži postignuću onoga što Allah voli i čime je On zadovoljan, a što je u skladu sa naređenjima i Objavom s kojom je došao Njegov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem Kada se musliman zadubi u Kur’anske ajete, vidjeće da svim ajetima kojim se upućuje dova obavezno predhodi obraćanje Allahu Uzvišenom, bilo ukazivanjem na Njegova bitna svojstva, Njegova lijepa imena, Uzvišena svojstva ili na dobra djela kojima je moguće približiti se svome Gospodaru, odnosno obraćanje braće vjernika Njemu dovom za sebe ili svojom dovom za njih.
Uzvišeni Allah kaže jezikom Zunnuna a.s.: “Nema boga drugoga osim Tebe, Uzvišen si, ja sam, uistinu bio silnik“ Enbija 87, jer on (Zunnun), nakon što ga je progutala riba, nije našao pogodniji način za obraćanje Allahu od potvrde Njegove jednoće i čistote, odnosno priznanja grijeha kojim je sebi učinio nepravdu i nasilje. Ovo priznanje grijeha povezano s kajanjem za učinjeni prijestup, ima ulogu tevbe upućene Allahu Uzvišenom, to je bez sumnje jedno od osnovnih dobrih djela koje Allah prima kao sredstvo obraćanja Njemu.
Primjeri ove vrste u Kur’anu su brojni, a jedan od njih su i riječi Allaha Uzvišenog, iskazane jezikom naših praroditelja, Adema i Have nakon to su učinili grijeh:”Gospodaru naš, rekoše oni, prema sebi smo učinili nasilje i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo propasti.” A'raf 23. To su riječi koje je Adem a.s. primio od svog Gospodara, da bi mu, potom, bilo oprošteno. Takve su i riječi Allaha Uzvišenog: “Gospodaru naš, mi smo uistinu čuli glasnika koji poziva u vjeru, da vjerujete u Gospodara svoga, pa Mu se odazvasmo: Vjerujemo!” Ali Imran 193.
Nema sumnje da je vjera u Allaha subhanehu we teala i Njegova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem osnov svih dobrih djela. Stoga, nakon što su Allahu uputili ovo dobro djelo, tj. vjeru u Njega i Poslanika Njegova, spomenuli su svoje potrebe tražeći oprost riječima: “Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše, pokrij naše hrđave postupke i usmrti nas sa dobrim.” Ali Imran 193. Ovo je pouka od Allaha Uzvišenog, da bi smo znali kako ćemo Mu se obraćati.
7. NA PUT ONIH KOJIM SI BLAGODATI PODARIO, A NE NA PUT ONIH NA KOJE SE SRDŽBA IZLILA I KOJI SU ZALUTALI
“Na put onih kojim si blagodati podario” – Ovim se objašnjavaju riječi: ”Pravi put”. Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju Nisa’, gdje Allah Uzvišeni kaže:”Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!”Nisa’ 69-70.
Dahhak navodi da je Ibn Abbas radijAllahu anhu rekao: “…Na put onih kojim si blagodati podario…“, jer su bili pokorni i samo se Tebi klanjali kao što to čine Tvoji meleki, vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri ljudi. To je u skladu s riječima Gospodara: ”A oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, ti su sa onima kojima je Allah blagodati podario.” Nisa 69.
Riječi Allaha Uzvišenog: “A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali.” znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su u stvari, oni čija je namjera loša, koji znaju šta je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravog puta prema istini. Negacija “La” (Ne) ovdje ima funkciju pojačavanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana.
PUT VJERNIKA predstavlja spoznaju istine i djelovanje u skladu s tom spoznajom. Budući da su židovi izgubili praksu, na njih se odnosi srdžba, a na kršćane zabluda, zato što onaj koji ima znanje, a ne postupa po njemu, zaslužuje srdžbu.
Onaj ko nema znanje luta u zabludi. Stoga, kršćani, kada nešto žele učiniti, nisu u stanju naći Pravi put pošto nemaju odgovarajući pristup koji osigurava put do istine, pa lutaju. I jedni i drugi zbog toga zaslužuju srdžbu, iako se ona posebno odnosi na židove, u skladu sa riječima Allaha Uzvišenog: ”…onaj koga Allah prokune i na koga se rasrdi” Maide 60.
A na kršćane zabluda u skladu sa riječima Allaha Uzvišenog: “Oni koji su još ranije zalutali, što su mnoge u zabludu doveli, te i sami sa Pravog puta skrenuli.” Maide77.
Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: ”Pitao sam Allahovog Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem u vezi s riječima Uzvišenog: ’na koje se srdžba izlila’, pa je rekao: “židovi”, te ‘i koji su zalutali’, i uz to dodao: ”Kršćani! Oni su zalutali.“
Ovako prenosi Sufjan ibn Ujejne sa svojim lancem prenosilaca od Adijja ibn Hatima, a u predanju Ibn Merdevejha od Ebu Zerra radijAllahu anhu se navodi: “Pitao sam Allahova Poslanika u vezi s riječima: ‘na koje se srdžba izlila’, pa je rekao ‘židovi’, a ja dodao: ‘niti onih koji su zalutali’, pa je rekao: ‘To su kršćani!'”