Zaključak
Ova časna sura sastoji se dakle od sedam ajeta, koji sadrže: zahvalu Allahu Uzvišenom, veličanje i pohvalu Allahu subhanehu we teala navođenjem Njegovih lijepih imena i Uzvišenih atributa, ukazivanje na Povratak kao Dan suda, uputu Njegovim robovima da Ga mole i da Ga obožavaju, ogradu od vlastite sile i moći, iskrenu predanost služenju
Allahu subhanehu we teala (ibadet), te čistotu od svakog oblika širka, odnosno držanja da je neko ravan ili sličan Njemu, Uzvišen je On! Nakon svega toga, slijedi molba koja se upućuje samo Allahu za uputu na Pravi put, odnosno Pravu vjeru, te učvršćivanje na tom putu, kako bi se uspješno prešao put do Sudnjeg dana, koji vodi do džennetskog blaženstva, u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi.
Usto, ova sura sadrži i podsticaj za činjenje dobrih dijela, kako bi nosioci tih djela bili na Sudnjem danu u društvu onih koji su činili dobra djela, ali sadrži i zastarašivanje i upozorenje na slijeđenje puteva neistine, da ne bismo na Sudnjem danu bili oživljeni u društvu onih koji su slijedili te puteve, a na koje se izlila srdžba i koji su zalutali.
Ukazivanje na blagodati od Allaha Uzvišenog ovdje je izuzetno lijepo iskazano riječima: “Na put onih kojima si podario blagodati, a ne onih na koje se izlila srdžba.“
Ovdje je u riječima “a ne onih na koje se izlila srdžba” izostavljen subjekt srdžbe, budući da je poznat. Allah Uzvišeni kaže:
“Koga Allah uputi, on je na pravom putu, a kome dadne da zaluta, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga uputiti!“ Kehf 17
“Kome Allah dadne da zaluta, niko ga neće na Pravi put uputiti. Njih će ostaviti u nevjerstvu da u njemu lutaju.“ A'raf 186.
Više drugih ajeta također, potvrđuju da samo Allah upućuje na Pravi put i da daje da se dođe u zabludu, nasuprot tvrdnji kaderija (indetermista) i njihovih sljedbenika, koji kažu da Allahovi robovi sami prave svoj izbor po kome postupaju, dokazujući svoj ibadet nejasnim ajetima iz Kur’ana, ostavljujući, pritom, po strani ono što je izričito i sasvim jasno navedeno.
To je pozicija zabludjelih i zalutalih! Međutim, u jednom sahih hadisu stoji: „Kada vidite one koji iz Kur’ana slijede nejasne ajete, znajte da su to oni koje je Allah imenovao u Kur’anu i budite oprezni s njima.“ To su oni koje je Allah subhanehu we teala opisao riječima: “Što se tiče onih u čijim srcima je nastranost, oni slijede nejasne ajete iz Kur’ana, priželjkujući smutnju i težeći za svojim tumačenjem.” Ali Imran 7. Prema tome, u Kur’anu nema uporišta za bilo kakve novotarije, bid’ate, budući da je On objavljen s ciljem da rastavi istinu od neistine, da uspostavi razliku između Pravog puta i zablude; u njemu nema proturječnosti niti neslaganja, jer to je
Objava od Allaha, Mudrog i Hvale Dostojnog. Ja bih tome još dodao: “Nema sumnje da je i uputa i zabluda od Allaha Uzvišenog i ne postoji ništa, a da nema svoj uzrok. Međutim, pošto su tvrdoglavost i nevjerstvo nastavljeni među idolopoklonicima i nevjernicima i nakon što im je došao jasni dokaz, normalno je da ih Allah subhanehu we teala kazni za to odgovarajućom kaznom, što je i učinio ostavivši ih u zabludi. Allah Uzvišeni kaže: “A kad oni skrenuše ustranu, Allah učini da i njihova srca skrenu ustranu.” Saff 5, zatim: “A onome ko škrtari i osjeća se neovisnim, smatrajući ono najljepše lažnim, njemu ćemo put zla olakšati.” Lejl 8-10, što je primjerena kazna. Što se, pak, tiče vjernika, pošto su oni poslušali istinu, prihvativši je s iskrenošću i razumijevanjem, normalno je da budu i oni nagrađeni odgovarajućom nagradom. Njima je Allah olakšao da krenu Pravim putem, darivajući ih razumijevanjem, pameću i vjerom. Kao što Allah Uzvišeni kaže:”A onome koji udjeljuje i boji se Allaha, potvrđujući istinitost onoga što je najljepše, lagodnost ćemo omogućiti.” Lejl 5-7. To je odgovarajuća nagrada za njih. Kao što je poznato, i uputa i zabluda su od Allaha, Koji je sve stvorio.
On je Onaj Koji upućuje vjernike njihovim činom prihvaćanja vjere, a daje zabludu nevjernicima zbog njihove tvrdoglavosti i odbojnosti, što predstavlja, kao što smo spomenuli, odgovarajuću nagradu, odnosno kaznu. To je ono što želi reći i naš komentator, Ibn Kesir riječima: “…a ne kao što tvrde kaderije (indeterministi) i njihovi sljedbenici da ljudi sami prave svoj izbor i postupaju prema tome”, tj. da oni biraju između Pravog puta i zablude, jer Onaj Koji upućuje, odnosno čini da se ide u zabludu, jeste isključivo Allah Uzvišeni, dok Njegovi robovi samo pripremaju povod za to, razumijevanjem i djelovanjem u skladu s vjerom (vjernici), odnosno tvrdoglavošću i odbojnošću (nevjernici). To su isključivo stvari izbora koji stoji kao pretpostavka nagrade, odnosno kazne, dok je pitanje
Pravog puta ili zablude stvar Allaha Uzvišenog. Jer, kada bi pitanje Pravog puta bilo isključivo u nadležnosti vjernika i njegovog izbora, on se ne bi obraćao Allahu subhanehu we teala riječima: “Uputi nas na Pravi put!”, odnosno, riječima: “Naš Gospodaru, ne učini da naša srca skrenu nakon što si nas uputio!” Ali Imran 8. Allah Uzvišeni to najbolje zna i On upućuje na Pravi put!]
Za onoga ko uči Fatihu lijepo je po završetku učenja da kaže “Amin”, što značri ”Bože uslišaj!” Tačno je da je lijepo (mustehab) za onog ko to čini izvan namaza, dok je pritvrđeno za onoga ko klanja sam ili kao imam ili za imamom. Zapravo pritvrđeno je u oba zadnja slučaja, prema jednom hadisu, koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu Hurejre radijAllahu anhu prenosi da je Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao: “Kada imam kaže ‘Amin’ i vi to kažite, jer onome čija riječ ’Amin’ bude istovremena aminovanju meleka, bit će oprošteni sitni grijesi, koje je ranije činio.”
Od Enesa radijAllahu anhu se prenosi da je rekao Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem: “Meni je dano ‘Amin!’u namazu i dovi, što prije mene nikome izuzev Musau nije dano. Jer, dok je Musa upućivao dovu, Harun je govorio ’Amin!’ Zato i vi zavravajte svoje dove s ‘Amin’ da bi vam ih Allah uslišao.” Otuda i neki učenjaci raspravljajući o ovom pitanju, navode slijedeći ajet:
“I Musa reče: ‘Gospodaru naš, Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bogastvo u životu na dunjaluku, da bi zavodili s Puta Tvojega. Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova da vjeru ne prihavate dok ne dožive patnju nesnosnu!’ On je rekao: ‘Uslišena je molba vaša! Vas dvojica na Pravom putu ostanite i nipošto ne slijedite put onih koji ne znaju!“ Junus 88-89
Ovdje je navedena samo Musaova dova, ali se iz konteksta razumije da je Harun aminovao, što je, također, imalo stupanj dove na osnovu riječi: “Uslišena je molba vaša“. To pokazuje da onaj koji uz dovu amina, kao da je i uči. Na osnovu istog argumenta navodi se i da onaj ko klanja za imamom ne uči Fatihu, budući da njegovo aminanje na kraju Fatihe ima stupanj učenja ove sure.
Time se ujedno potvrđuje da onaj koji klanja za imamom, ne uči za njim u namazu u kojem se uči naglas. Allah to najbolje zna. Ovo je u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: ”Kada se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da bi vam se smilovalo.“ A'raf 204. Slušanje i pažnja ovdje se nama naređuju od Allaha subhanehu we teala kako bismo stekli Njegovu milost, jer samo slušanjem i pažnjom srce može razumjeti. Tek kada shvatimo poruku, bit ćemo svjesni zahtjeva i sadržaja, pa će nam se i Allah smilovati, nagrađujući tako našu spoznaju, odnosno razumijevanje. Ako, međutim, imam uči naglas i mi ponavljamo za njim, tada neće biti moguće i da razumijemo ono što učimo i slušamo. Ako to ne postignemo, nećemo ni djelovati u skladu s tim.
Time će nam i Allahova milost biti uskraćena, što je, također, u skladu s riječima Allahova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Imam je određen da bi se za njim klanjalo. Kada on uči tekbir, i vi ga učite, a kada on uči Kur'an, vi šutite…” Ovo se odnosi na namaz u kojem se uči naglas. Međutim, u namazu u kojem se uči u sebi, obavezno je učiti Fatihu za imamom u skladu sa hadisom Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Nema namaza za onoga koji ne prouči Fatihu.” To Allah najbolje zna.
Tefsir Ibn Kesir