Kur’an je proklamirao zajedničko ljudsko porijeklo, bez obzira na rasu, porijeklo i državu u ajetu: “O ljudi, Mi vas od jednoga čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo, da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 11)
Kada je proklamirao ovu sveopću ljudsku jedinstvenost na polju istine, dobra i plemenitosti, Kur’an je islamsku civilizaciju učinio nizom u koji su utkane genijalnosti svih naroda iznad kojih se zavihorila islamska oslobodilačka zastava.
Svaka civilizacija mogla je da se ponosi nadarenošću sinova samo svoje nacije i svoga naroda, a jedino je islamska civilizacija mogla da se ponosi nadarenošću svakoga ko
bi uzdigao njeno ime, ma iz kojeg naroda dolazio.
Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed, Ibn Tejmijja, Suhejb er-Rumi, Selman el-Farisi, Bilal el-Habeši, imam Buhari,.. Ummu Kulsum bint Ukbe, Vereka bint Abdullah, Selma bint Hamza, Havla bint Amir, Fatima bint Kajs, Ummu Hakim bint Zubejr, Fatima bint Ebi Hubejs, Feri´a bint Malik, Selma bint Kajs, Ummu Hiram bint Melhan, Suvejda bint Zem´at, Dzuvejrijja bintul-Haris, Ummul-´Ala El-Ensarija, Ummu Dzemil bintul-Mudzelel, Esma bint Umejs, Ummu Immara bint Ka´b, Ummud-Derda bint Sa´d, Hafsa bint Umer El-Hattab,... i generacije i generacije islamskih učenjaka i naučnika, insana različitog porijekla i spola, ali istog cilja, upravo su oni preko kojih je islamska civilizacija pružila čovječanstvu najbolje i najzdravije ideje.
Islam je religija koja toliko vrijednuje obrazovanje da se traženje znanja svrstava među najveće prioritete za svakog muslimana. Islam je od samog početka njegovao obrazovanje i nastavlja da to čini i dan-danas. Arapski jezik ima tri termina za obrazovanje, koji predstavljaju različite dimenzije odgojno-obrazovnog procesa u islamskoj koncepciji života.
Najčešće upotrebljavana riječ za obrazovanje u formalnom smislu je ta‘līm, izvedena iz korijena ‘alime (znati, biti svjestan, vidjeti, kako bi naučili), koji se koristi za označavanje znanja koje se traži ili prenosi preko nastave i nastavnog procesa. Riječ terbijeh, izvedena od korijena reba (povećati, rasti), podrazumijeva stanje duhovnog i etičkog odgoja. Te’dīb (biti kulturan,
prefinjen, dobro vaspitan) sugerira razvoj osobe s lijepim društvenim ponašanjem u skladu s islamskim moralnim načelima.
Prema Attasu, pojam te’dib, ako se pravilno razumije i tumači, predstavlja precizniji pojam za islamsko obrazovanje, a ne pojmovi ta‘lim i terbijeh, jer je cilj islamskog obrazovanja formiranje odgojenog i obrazovanog čovjeka:
“Dobar čovjek je onaj koji je iskreno svjestan svoje odgovornosti prema jedinom Bogu, čovjek koji razumije i ispunjava svoje obaveze prema sebi i drugima u društvu na pravičan način, koji neprestano teži usavršavanju svakog aspekta sebe prema savršenom čovjeku adaba.”
(Wan Mohd Nor Wan Daud, Syed Muhammad Naquib Al-Attas obrazovna filozofija i praksa)
Obrazovanje se u kontekstu islama posmatra kao proces koji uključuje cjelovitu osobu, uključujući i racionalne, duhovne i društvene dimenzije čovjeka. Kao što je naveo Attas, sveobuhvatan i integriran pristup obrazovanju u islamu usmjeren je prema “uravnoteženom rastu ukupne ličnosti…
kroz obuku čovjekovog duha, intelekta, racionalnog bića, osjećaja i tjelesnih osjetila…
tako da je vjera utkana u cjelinu ličnosti”. (Ibid., str. 161.)
U islamskim obrazovnim teorijama, znanje se stječe kako bi se aktualizirale i usavršile sve dimenzije ljudskog bića. Iz islamske perspektive najviši i najkorisniji model savršenstva jest ličnost Muhammeda, salallahu alejhi wa sellem, a cilj islamskog odgoja jeste da ljudi mogu živjeti kao što je on živio, tj. slijedeći njegovu praksu. Obrazovanje u islamu je dvojako: sticanje intelektualnog znanja (kroz primjenu razuma i logike) i razvoj duhovnog znanja (izvedeno iz Božanske Objave).
Prema učenju islama, u obrazovanju moraju biti podjednako zastupljene obje komponente. Sticanje znanja nije samo po sebi cilj, već služi kao sredstvo za poticanje više moralne i duhovne svijesti, što dovodi do vjere i dobrih djela. Mnogi muslimanski pedagozi tvrde da favoriziranje razuma na štetu spiritualnosti ometa uravnoteženi rast ličnosti. Isključivo obrazovanje samo intelektualnih kapaciteta, naprimjer, neadekvatno je u razvoju osjećaja ljubavi, dobrote, saosjećanja i nesebičnosti, koji su duhovni ambijent i mogu biti angažirane samo kroz duhovni trening.
Iščeznuće islamskih propisa
Često budemo u prilici da na putovanju, proputovanju, na poslu, školi prilikom obavljanja svog namaza uletimo u neki obližnji mesdžid, džamiju, džemat da bi taj isti namaz, tu dužnost prema Jedinom Stvoritelju na vrijeme obavili, ne razmišljajući o našoj nacionalnosti ili identitetu, jer ulazimo s pravom u Allahovu kuću.
Nekada budemo primljeni ili dočekani kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao i što jeste i što bi trebalo biti.. A ponekada i sa neukusnim pitanjem o tvojoj nacionalnosti i opredjeljenju. Pa mi naumpadnu ovi, za mene slučajni susreti Muslimana koji u meni uvijek izazovu dvije reakcije.
Prva je zahvala Allahu na ovoj divnoj i jedinoj priznatoj vjeri kod Uzvišenog – islamu, a druga je spoznaja o površnosti i ništavnosti izmišljenih pravaca i sekti. Za onoga ko priznaje Islam za svoju vjeru tek kao potsjetnik, treba da znamo da mi ljudi, možemo imati više identiteta. Biti Bošnjak i musliman nije jedno te isto kao kada bi postavljali pitanja:
Kakav je Nijemac koji nije katolik?
Možda protestant... možda čak i musliman.
Kakav je Albanac koji nije musliman?
Možda katolik.
Kakav je Hrvat koji nije katolik?
Možda musliman.
Jesu li svi Turci muslimani?
Jesu li svi Egipćani muslimani?
I tako dalje... razboritim ljudima je i ovo previše. To nam dokazuje da su ta dva identiteta dva različita pojma, koja se doduše najčešće prepliću i utiču jedan na drugog,
no, to ne mijenja njihove različitosti.
Ponovo izražavam svoje mišljenje, a Allah najbolje zna, za velike vjernike, za malo manje vjernike, za nevjernike, za one koji islam žive od rođenja i za one koji su ga "otkrili" tek u zadnje vrijeme.. Mi smo Bošnjaci, što ne znači nužno da smo i vjernici, ali isto tako smo i muslimani, što ne znači da smo sa tim automatski i Bošnjaci. To, što to najčešće ide ruku pod ruku, još uvijek ne znači da između toga trebamo davati znak jednakosti, i svojatati Islam kao moj, tvoj, njen, njegov itd…
Islam je samo jedan, za sve ljude, nacije, pokoljenja, jer u kaburu kada te budu ispitivali Munkir i Nekir, nećes biti pitan, koje si nacionalnosti? Niti kako je tvoj rahmetullah djed obavljao namaz, da li sa tespihom ili bez njega? Niti ćeš biti pitan kojoj si IZ pripadao?
Ništa od toga, pitanja znamo svi i Bošnjak musliman i Nijemac musliman i…i….i onaj sa bradom i onaj bez brade musliman. Pitanja se neće mijenjati po tvojoj opredijeljenosti, ostaju i ostat će ista i to su fakti kojima treba stremiti, kao i činjenicama šta je to što će me dovesti i približiti Allahovoj pokoronosti i Njegovoj milosti da bi bio ispravan Musliman.
Šta je to čime Bošnjaci muslimani iskazuju svoju pokornost Allahu? Šta je to što smatraju smrtnim grijehom kojeg ni po koju cijenu ne bi prekršili? Bojim se da je preostala samo jedna stvar, a to je odnos prema svinji!
Predznak Kijametskog dana
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, čuo je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi wa sellem, da kaže: “Prvo što će se od moga ummeta otrgnuti (što će iz moga ummeta nestati) jeste nasljedno pravo.” (Ibn Madže i Ed-Darekutni)
Huzejfe b. El-Jeman, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, rekao: “Islam će se gubiti i nestajati isto kao što blijede šare na platnu, tako da će doći vrijeme kada se neće znati niti za namaz, niti za post, niti za obrede, niti za zekat. Allahova Knjiga će u jednoj noći iščeznuti tako da ni jednog ajeta neće ostati na Zemlji. Razne skupine ljudi će ostati, neki oronuli starac ili starica, koji će govoriti: – Zatekli smo naše stare kako izgovaraju: La ilahe illallah – pa i mi to izgovarasmo!?” (Bilježe Ibn Madže u Sunenu, br. 4049, imam El-Hakim u El-Mustedreku, br. 8460-8542-8636, El-Bezzar u Musnedu, br. 283., El-Bejheki u Šu‘abu-l-iman, br. 1870, šejh El-Albani u djelu Silsiletu-s-sahiha, br. 87 ovu predaju ocjenjuje vjerodostojnom)
Navedeni hadis govori o situaciji kada neće biti znanja, a to nije slučaj danas sa našim narodom, već kod nas jednostavno nema zainteresiranosti. Mada, ovaj tekst se ne bavi pitanjem da li ljudi pukim izgovaranjem šehadeta bivaju muslimani ili potvrda te pripadnosti zahtjeva nešto više, već je tema ovog teksta iznošenje činjeničnog stanja koje ukazuje da je kod velikog djela našeg naroda slabo prisutna praktična primjena vjerskih propisa, a ako i jeste onda budu ismijavani na hinjski i podao način. Odlaskom ala turka običaja i prihvatanjem ala franka počeli smo ostavljati praktične islamske propise, a među prvima nasljedno pravo znanja o svojoj izvornoj vjeri, ne tradicionalnoj nego
IZVORNOJ VJERI.
Ono što se još uvijek kod većine zadržalo jeste šehadet, a kada bi i to iščezlo očekivalo bi se i naš Sudnji dan, a to je nestanak naroda. Uz verbalnu deklaraciju, kod velikog broja našeg naroda, praktično je ostalo da se svinjsko meso ne treba jesti. Svinjetina, jedan od najvećih strahova Bošnjaka, nije ništa više zabranjena nego što je alkohol, gibet, ismijavanje, razilaženje, a svi smo svjedoci zastupljenosti alkohola kod muslimana Balkana. Pa prema ovome, od praktičnih djela, između Bošnjaka muslimana i njihovog nestanka stoji još samo krmak.
Čija je krivica
Veliki islamski učenjak Ibn Tejmijje, rahimehullah, komentirajući gore navedeni hadis kaže da je posljedica iščeznuća znanja to što neće biti učenjaka i misionara. Ni ovo nije slučaj našega vremena. Danas, sa postojanjem više visokoškolskih vjerskih institucija i pogotovo sa mogućnošću studiranja u arapskom svijetu, imamo na stotine, ili čak na hiljade imama, profesora, daija i muhafiza.
Broj lica čiji je zadatak vjersko, a samim tim i moralno djelovanje, ne daje adekvatne i proporcionalne rezultate. Mišljenja sam, a Allah najbolje zna, da postoji rasipanje i trošenje snage, i to zbog slabe koordinacije i planiranja. Da ne spominjem eventualne nesporazume, svađe i prepirke. Zbog toga nam je potrebno više međusobnog razumijevanja i više saradnje.
Zatim, svaki pojedinac ima obavezu da se suprotstavi negativnim pojavama u društvu i da insistira na vjerskim vrijednostima, a koje često spadaju i u univerzalne vrijednosti. Postepeno, onako kako je prakticiranje islama nestajalo, istim putem ga vraćajmo. Nemojmo omalovažavati ni najmanje djelo ismijavanjem drugih jer trebamo se bojati džehennemske vatre makar sa pola hurme, a ako ni to ne posjedujemo onda sa lijepom riječju. A osmijeh u lice svoga brata je sadaka.
Treba se savjetovati, a ne ismijavati oko devijantnih pojava u društvu i oko veličine grijeha počinioca tih devijacija. Treba te iste stvari sagledati i iz druge perspektive pa tek se onda vraćati na nas da to pogledamo iz naše prizme.
Budite ubjeđenja da će Allah, we teala, na Sudnjem danu prvo upitati vas šta ste uradili da dostavite istinu i objasnite štetnost određenih radnji, a tek zatim će suditi počiniocima tih radnji.
Kada budu svi bosanski muslimani imali duboko razvijen osjećaj pripadnosti prvo prema svojoj vjeri jednoj jedinoj ispravnoj - Islamu pa tek onda svojoj naciji...djedovini, babovini tek tada će oni biti i dobri i pravi Bošnjaci...a do tada će nam se događati to što nam se je u proteklim ratovima događalo...
Zapad zna da je pored svih scila i haribdi kroz koje su prošli kod znatnog broja Bošnjaka jaka duhovna komponenta oličena u prakticiranju muslimanskog načina života. Da je veliki broj bošnjačke, upravo muslimanske inteligencije, prisutan u Bosni, da mlade generacije sve više uče, studiraju, ali i uče upravo o sebi, da kompleks inferiornosti koji je bio tako sistematično i agresivno nametan Bošnjacima(Muslimanima) polako isčezava.
Odgoj i obrazovanje a posebno ovo drugo predstavljaju upravo neke od temelja praktičnog islama. Mladi, obrazovani, vrijedni, inventivni, poduzetni, hrabri, energični, kulturni, tolerantni, komunikativni Bošnjaci (Muslimani) dolaze Inša Allah..