Nakon godinu dana od uspješne izvidnice koju je izvršio Tarif b. Malik, i nakon što je Musa b. Nusajr pripremio plan osvajanja Andalusa u mjesecu ša’banu, 92. godine po Hidžri, 711. godine po Isa, a.s., pokrenula se vojska od sedam hiljada vojnika, na čijem čelu je bio Tarik b. Zijad. Ibn Kerdebus kaže: „Nakon što je ispratio Tarika na zadatak, Musa b. Nusajr se posvetio dovi, plaču i skrušenosti pred Uzvišenim Allahom, moleći Ga da muslimanskoj vojsci podari pobjedu.“ (el-Hadži, str. 67)
Tarik b. Zijad
Tarik b. Zijad je rođen 670. godine u mjestu Hanšala, u Alžiru u jednom od ogranaka naroda Berbera. Nije bio arapskog, već berberskog porijekla, naroda koji je naseljavao sjevernu Afriku. Odrastao je kao i ostala muslimanska djeca, učio je Kur’an, proučavao hadis. Kao mladić priključio je se vojsci Musa b. Nusajra i učestvovao u brojnim bitkama koje je ovaj vodio. Najviše je u historiji bio poznat po osvajanju Andalusa, o čemu ćemo ovdje opširno govoriti.
Nakon što su Musa b. Nusajr i Tarik b. Zijad osvojili veći dio Andalusa, iz Damaska im je stigla poruka od umevijskog halife el-Velida b. Abdulmelika da zaustave dalje vojne aktivnosti i obojica se vrate u Damask. Nakon što su uspostavili sistem vlasti, dvojica vojskovođa su se uputila u Damask i kada su stigli u prijestolnicu, vlast je već bio preuzeo halifa Sulejman b. Abdulmelik, el-Velidov brat, jer je prijašnji halifa već preselio. Halifa ih je uzeo u svoju svitu i Tarik je u Damasku ostao sve do svoje smrti 720 godine.
Tarik b. Zijad na teritoriji Andalusa
Tarik b. Zijad je sa vojskom od sedam hiljada vojnika prešao uski morski klanac i iskrcao se na tlo Andalusije, u mjestu koje i danas nosi njegovo ime Džebelu-t-Tarik u široku oblast poznatu Alhesiras gdje se sukobio sa velikom kršćanskom vojskom na jugu Andalusa. Kao što je u islamskom ratnom pravu i običaj, Tarik je prvo neprijateljskoj vojsci ponudio prihvatanje islama: imat će prava i obaveze kao i ostali muslimani, a imetak će moći zadržati. Zatim im je ponudio plaćanje džizije i na koncu borbu. Ali neprijateljsku vojsku je obuzeo ponos i odbili su sve solucije izuzev borbe. Nakon duge i teške borbe, Tarik b. Zijad je porazio neprijatelja, a vojskovođa je poslao glasnika Roderiku, kralju Andalusa koji se nalazio u Toledu u kojem mu je poručio:
„Roderik, mi smo poraženi, napali su nas vojnici za koje ne znam jesu li stanovnici zemlje ili nebesa. Iskrcali su se na našu teritoriju i ja sam se sukobio sa njima, tražim tvoju pomoć“ (el-Mekkari; 1/24) Roderik u početku nije obraćao pažnju na napredovanje muslimana, smatrajući to nebitnim i pohodom koji ga ne može ozbiljnije ugorziti. Ozbiljnost situacije shvatio je tek onda kada se Tarik s vojskom približio Kordobi. Tada je okupio veliku vojsku i poslao je pod vodstvom svog sestrića ali je i ta vojska poražena. Roderik je shvatio da ukoliko želi spasiti svoje kraljevstvo mora lično se suprotstaviti Tariku b. Zijadu i najezdi muslimana.
Bitka na Gvadaleti i osvajanje Andalusa
Vijest o porazu vojske svoga sestrića Roderik je dočakao kao munju iz vedra neba. Sakupio je ogromnu vojsku. Historičari se razilaze oko brojke tako da Ibn Haldun u svojoj Historiji, navodi da ih je bilo četrdeset hiljada, el-Himejri navodi brojku od čak šest stotina hiljada, dok el-Mekkarri i neki drugi historičari navode da ih je bilo oko stotinu hiljada. Tarikova vojska je, kako smo već spomenuli brojala oko sedam hiljada vojnika. Vidjevši ogromnu vojsku, Tarik je hitno zatražio pojačanje od Musa b. Nusajra, koji mu je na ispomoć poslao Tarif b. Malika sa pet hiljada ljudi (el-Mekkarri; 232/1). Prvo što je Tarik trebao uraditi bilo je da nađe pogodno područje za bitku, odabrao je dolinu rijeke Gvadalete.
Zauzeo je takav položaj da su mu leđa i desna strana bili zaštićeni brdom i niko ga nije mogao sa tih strana napasti. Sa lijeve strane nalazilo se jezero, što je bilo sigurno područje. Pozadinu je također zaštitio jakim odredom na čelu sa Tarif b. Malikom, tako da je mogao pritisnuti prednjim dijelom vojske a da njega niko ne uspije opkoliti. 28. dana ramazana 92., godine po Hidžri ili 19. jula 711. odigrala se jedna od najkrvavijih bitaka u historiji islama.
Običnog posmatrača bi, zasigurno obuzelo sažaljenje prema muslimanima, čiji broj je bio najviše 12 hiljada protiv stotinu hiljada neprijateljskih vojnika. Postavljalo se pitanje kako će se uopće boriti, a ne kako će pobijediti. Ova bitka je počela krajem ramazana i trajala je punih osam dana. Počela je tako što su ogromni talasi vizigotske vojske napadali muslimansku, a muslimani su čvrsto odolijevali napadima. U ovoj bitci nije se vodila borba između 12 i stotine hiljada vojnika, ova bitka simbolizira borbu između vojske koja je imala čvrste ideal, principe i vojske koja je bila u potpunom rastrojstvu, između vojske koja je imala cilj da pobijedi i vojske kojoj je glavni cilj bio da se vrati svojim kućama.
Roderikova vojska, obzirom da je bila sastavljena od brojnih i različitih frakcija, sa različitim interesima i težnjama, nije mogla održati svoju kompaktnost. U toku borbe njene formacije su se raspale, lijevo i desno krilo su se dali u paničan bjeg, a jedino je centar vojske odolijevao napadima. Ipak, na kraju je malobrojna muslimanska vojska trijumfovala nad brojčano većim Vizigotima.
Rezultati Bitke Gvadalete
Ova bitka predstavlja okončanje vizigodske vlasti na području Pirinejskog poluostrva. U samoj bitci poginuo je najveći dio plemstva na čelu sa kraljem Roderikom čime je u potpunosti zbrisan vrh vizigotske države.
Ova bitka je otvorila put muslimanima kroz cijelo poluostrvo, tako da su u narednih pet godina muslimani potpuno i bez većeg otpora zauzeli sve ključne gradove i centre na Poluostrvu.
Veoma veliki ratni plijen je također jedan od rezultata ove bitke. Posebno su muslimanima bili bitni konji, jer su, do tada, uglavnom bili pješadija.
Muslimani su ušli u borbu sa 12 hiljada vojnika, da bi izašli iz nje sa devet hiljada, palo je oko tri hiljade šehida.
Kontraverze o Tarikovom govoru i spaljivanju lađa
Neki historičari, poput el-Mekkarija, prenose navodni Tarikov govor neposredno prije bitke, gdje je Tarik, između ostalog kazao: „O moji mudžahidi, gdje biste pobjegli? Iza vas je more, ispred vas je neprijatelj. Tako mi Allaha, nema vam spasa jedino u vašoj hrabrosti i upornosti. Ne zaboravite da ste u ovoj zemlji nesretniji od siročeta koji sjedi za stolom pohlepnog gospodara. Vaš neprijatelj je pred vama, zaštićen mnogobrojnom vojskom, ali, kao jedinu pomoć imate vlastite mačeve, i, kao jedinu šansu da preživite, i, kao što je to jedina šansa da preživite, takva šansa vas može spasiti iz ruku neprijatelja. Ako odgađate da iskoristite neposredni uspjeh vaša sreća će nestati, i vaši neprijatelji koje vaše prisustvo ispunjava strahom će se ohrabriti.
Odagnajte sramotu od koje bježite u snovima i napadnite ovog kralja koji je ostavio svoj jako utvrđeni grad da bi se susreo sa vama. Ovo je sjajna prilika da ga pobijedite ako pristanete da se izložite otvorenoj smrti. Nemojte misliti da želim da vas podstaknem na opasnost koju neću podijeliti sa vama. Pri napadu bit ću u prvom redu, gdje je uvijek najmanja šansa za život….” Postoje brojne sumnje historičara u autentičnost ovog govora, tako da Abdurrahman el-Hadži iznosi nekoliko stavki na osnovu kojih smatra da je ovaj govor neutemeljen i ne pripada Tarik b. Zijadu:
1. ovaj govor navode samo dvojica historičara, Ibn Halkan i el-Mekkari, nije prenešen niti zabilježen u drugim važnim djelima islamske historije, što ukazuje da i ne pripada Tariku b. Zijadu.
2. ovakav način obraćanja u rimovanoj prozi nije bio karakterističan za književnu epohu prvog hidžretskog vijeka.
3. u jednom dijelu u toku govora, navodi se: …odabrao vas je el-Velid b. Abdulmelik… a zna se pouzdano da njih nije birao halifa el-Velid, već namjesnik sjeverne Afrike Musa b. Nusajr.
4. čitav govor je na arapskom, izrečen visokim stilom. Ako sagledamo sastav vojske koja je bila uglavnom berberskog porijekla, mnogi od njih nisu ni znali arapski, a da ne govorimo da i oni koji su ga znali, mali broj njih je bio sposoban razumijeti riječi izrečene ovakvim stilom. Objektivnije je bilo da je Tarikovo obraćanje bilo na njihovom maternjem jeziku.
Druga stvar koja zavređuje pažnju da o njoj nešto kažemo jeste navodno Tarikovo spaljivanje lađa. Prvi od muslimanskih historičara koji je spomenuo ovaj događaj bio je el-Idrisi, koji je umro 560. godine po Hidžri u svom djelu Nuzhetu-l-muštak. On kaže: Kada se Tarik b. Zijad sa Berberima ulogorio na ovom brdu, osjetio je u svojoj duši da Arapi nemaju povjerenja u njega te je želio to odagnati od sebe i naredio je da lađe na kojima su došli, budu spaljene, kako bi se opravdao za ono što je bio optuživan.“ (el-Idris, 2/177) Svi muslimanski historičari koji su kasnije prenijeli ovu priču, temeljili su je na el-Idrisijevom kazivanju.
Treba napomenuti da su dva najznačajnija izvora za ranu historiju Andalusa Tarih od Ibn Kutije i Ahbaru-l-medžmu’a. Ova dva izvora su najrenomiraniji i najznačajniji izvori historije muslimanskog osvajanja Andalusa, sa najpouzdanijim informacijama. Niti jedan od njih ne spominje da je došlo do bilo kakvog spaljivanja lađa. Izgleda da se Tarikovo navodno spaljivanje lađa uklopilo u kontekst historjskog ambijenta vremena kada je ova legenda nastala, tako da nije usamljena. Historičar Mahmud Ali Mekki napisao je čitavu studiju Legende o spaljivanju lađa kroz historiju gdje navodi niz slučajeva identičnih ovome koji se pripisuju različitim osvajačima.
Historičari, poput Ragiba es-Serdžanija i mnogi drugi, navode još dodatne razloge zbog kojih se ova priča smatra legendom, a ne historijskim događajem. Između ostalog, ova informacija je nastala toliko vijekova nakon osvajanja Andalusa, nema pouzdan lanac prenosilaca. Također, da se to desilo, onda bismo u historijskim izvorima i hronikama tog perioda našli bilo kakav pomen Musaove ili el-Velidove reakcije na takav postupak, također, u djelima islamskog fikha bismo našli rasprave o ispravnosti ovakvog postupka, ali od toga nema nigdje niti slova spomena.
Na osnovu brojnih historijskih argumenata, jasno je da je ovaj događaj legenda, izrazito poduprijeta u nekim evropskim historijskim krugovima, koji su, u tom periodu, nastojali time opravdati poraz mnogobrojnije i nadmoćnije vizigotske vojske, jer, navodno, muslimanska vojska nije imala drugog izlaza.
Text: IslamBosna.ba