Čak i jedna noć u zatvoru dovoljna je da steknete predstavu šta znači biti pod potpunom kontrolom neke vanjske sile. I potrebno je jedva nešto više od jednog dana u Gazi da počnete shvatati kako izgleda pokušavati preživjeti u najvećem svjetskom zatvoru pod otvorenim nebom, gdje je milion i po ljudi, u najgušće naseljenom području na svijetu, neprestano izloženo nasumičnom zastrašivanju i proizvoljnom kažnjavanju, bez druge svrhe osim da ponizi i degradira, a s dugoročnim ciljem da uništi palestinske nade za pristojnu budućnost i anulira ogromnu globalnu podršku diplomatskom rješenju koje će im osigurati prava.
Intenzitet posvećenosti tom cilju dijela izraelskog političkog vodstva dramatično je ilustriran samo u posljednjih nekoliko dana, kad su oni upozoravali da će "poludjeti” ako se palestinska prava čak i djelomično priznaju u UN-u. To nije novost. Prijetnja "ludilom” (nishtagea) je duboko ukorijenjena, unazad do laburističkih vlada 1950-ih, zajedno s povezanim Samsonovim kompleksom: srušit ćemo zidove Hrama ako ih pređu. To je tada bila bezazlena prijetnja, ali danas više nije.
Plansko ponižavanje također nije novo, iako stalno uzima nove oblike. Prije trideset godina politički čelnici, uključujući i neke od najistaknutijih jastrebova, predali su premijeru Beginu šokantan i detaljan izvještaj o tome kako doseljenici redovno zlostavljaju Palestince na najokrutniji način i potpuno nekažnjeno. Istaknuti vojno-politički analitičar Yoram Peri pisao je s gađenjem da zadatak vojske nije da brani državu, već da "krši prava nevinih ljudi samo zato što su arabušimi (pogrdan izraz poput crnčuge ili čifuti) koji žive u područjima koja je Bog obećao nama”.
Za stanovnike Gaze odabran je posebno okrutan vid kazne. Gotovo je čudesno da ljudi mogu izdržati takav život. Kako uspijevaju u tome opisano je prije trideset godina u snažnim memoarima Radže Šehade (The Third Way), utemeljenim na njegovom advokatskom angažmanu na beznadnom zadatku da pokuša zaštititi elementarna ljudska prava unutar pravnog sistema dizajniranog da to spriječi, kao i na njegovom ličnom iskustvu Samida, nepokolebljivog, koji gleda kako brutalni okupatori pretvaraju njegov dom u zatvor i ne može ništa učiniti, osim nekako izdržati.
Od Šehadinog pisanja situacija se značajno pogoršala. Sporazumom iz Osla, koji se s mnogo pompe proslavljao 1993, utvrđeno je da su Gaza i Zapadna obala jedan teritorijalni entitet. Do tada su SAD i Izrael već bili pokrenuli program njihovog potpunog odvajanja, kako bi spriječili diplomatsko rješenje i kaznili "arabušime” u oba područja.
Kažnjavanje Gaze postalo je još okrutnije u januaru 2006, kad su njeni stanovnici počinili veliki zločin: glasali su "pogrešno” na prvim slobodnim izborima u arapskom svijetu, izabravši Hamas. Pokazujući svoju strastvenu "žudnju za demokratijom”, SAD i Izrael, potpomognuti bojažljivom Evropskom unijom, istog trena su nametnuli brutalnu opsadu, zajedno s intenzivnim vojnim napadima. SAD se, također, odmah okrenuo standardnoj operativnoj proceduri kad neki neposlušni narod izabere pogrešnu vladu: pripremiti vojni udar da se vrati red.
Stanovnici Gaze počinili su još veći zločin godinu dana kasnije kad su spriječili pokušaj puča, što je dovelo do oštre eskalacije opsade i vojnih napada.
To je kulminiralo u zimu 2008/2009, "Operacijom lijevano olovo”, jednom od najkukavičkijih i najpokvarenijih demonstracija vojne sile u novijoj historiji, kad je bespomoćno civilno stanovništvo, zarobljeno bez načina da pobjegne, bilo izloženo nemilosrdnim napadima jednog od najnaprednijih vojnih sistema na svijetu, oslonjenog na američko oružje i zaštitu američke diplomatije. Nezaboravno svjedočenje o ovom pokolju – "infanticidu”, kako su ga nazvali – pružila su u svojoj izvanrednoj knjizi "Oči u Gazi” dva hrabra norveška doktora, Mads Gilbert i Erik Fosse, koji su radili u glavnoj bolnici u Gazi tokom nemilosrdnog napada.
Novoizabrani predsjednik Obama nije bio u stanju reći ni riječ, osim ponavljati izraze svog iskrenog saučešća za djecu koja su izložena napadima – u izraelskom gradu Sderot. Pažljivo planirani napad završen je neposredno prije njegove inauguracije, tako da je mogao reći da je sada vrijeme da se gleda naprijed, a ne nazad – uobičajeni izgovor zločinaca.
Naravno, tu su bili izgovori – kao i uvijek. Ustaljeni izgovor, koji se izvlači kad god je potrebno, bila je "sigurnost”: u ovom slučaju, ručno pravljene rakete iz Gaze. Kao što to obično biva, ovom izgovoru je nedostajao bilo kakav kredibilitet. U 2008. je uspostavljeno primirje između Izraela i Hamasa. Izraelska vlada je zvanično priznala da ga je Hamas u potpunosti ispoštovao.
Niti jedna Hamasova raketa nije ispaljena sve dok Izrael nije prekršio primirje pod okriljem američkih izbora 4. novembra 2008, izvršivši invaziju na Gazu sa smiješnim razlozima i ubijajući šest članova Hamasa. Izraelsku vladu su njeni najviši obavještajni dužnosnici savjetovali da primirje može obnoviti obustavljanjem zločinačke blokade i prekidom vojnih napada.
Ali, vlada Ehuda Olmerta, koji je uživao glas političkog goluba, odlučila je odbaciti ove opcije, radije pribjegavajući nasilju koje im je davalo ogromnu komparativnu prednost: "Operaciji lijevano olovo.” Osnovne činjenice o njoj još jednom je analizirao vanjskopolitički analitičar Jerome Slater u aktuelnom broju časopisa International Security.
Šablon bombardiranja u "Operaciji lijevano olovo” pažljivo je analizirao vrlo informirani i međunarodno priznati borac za ljudska prava iz Gaze Radži Surani. On ističe da je bombaški napad bio koncentriran na sjever, ciljajući nezaštićene civile u najgušće naseljenim područjima, bez ikakvog mogućeg vojnog izgovora. Cilj je, sugerira on, možda bio da zastrašeno stanovništvo natjera prema jugu, u blizinu egipatske granice. Ali Samidini su ostali nepokolebljivi, unatoč lavini američko-izraelskog terora.
Sljedeći cilj možda je bio njihovo protjerivanje preko granice. Tokom najranijih dana cionističke kolonizacije naširoko je argumentirano kako Arapi nemaju pravi razlog da žive u Palestini; oni mogu biti jednako sretni negdje drugdje i trebaju otići – biti ljubazno "prebačeni”, predlagali su politički golubovi. Ovo zasigurno nije mala briga za Egipat, a možda je i razlog zašto Egipat ne otvara slobodno granicu za civile, pa čak niti za očajnički potrebne materijale.
Surani i drugi upućeni izvori primjećuju da disciplina Samidina skriva bure baruta, koje bi moglo eksplodirati svakog trena, sasvim neočekivano, kao što se desilo s Prvom intifadom u Gazi 1987. nakon godina teške represije koja nije izazvala nikakvu pažnju niti zabrinutost.
Samo da spomenemo jedan od bezbroj slučajeva, neposredno prije izbijanja Intifade palestinsku djevojčicu Intisar el-Atar ubio je u školskom dvorištu stanovnik obližnje jevrejske kolonije. On je bio jedan od nekoliko hiljada izraelskih doseljenika koji su dovedeni u Gazu kršenjem međunarodnog prava i štićeni prisustvom ogromne vojske, zauzeli najveći dio zemljišta i rijetke izvore vode u Pojasu Gaze i živjeli "raskošno u dvadeset dvije kolonije usred 1.400.000 Palestinaca u oskudici”, što je kao zločin opisao izraelski naučnik Avi Raz.
Ubica učenice, Shimon Yifrah, uhapšen je, ali je vrlo brzo pušten uz kauciju, pošto je sud je utvrdio da "prekršaj nije dovoljno ozbiljan” da bi se opravdalo određivanje pritvora. Sudija je komentirao da je Yifrah namjeravao samo uplašiti djevojčicu pucanjem iz pištolja na nju u školskom dvorištu, a ne ubiti je, tako da "to nije slučaj kriminalca koji mora biti kažnjen, osuđen i kojem treba dati lekciju zatvaranjem”. Yifrah je dobio sedam mjeseci uvjetne kazne, a doseljenici su iz sudnice izašli uz pjesmu i ples. I zavladala je uobičajena tišina. Uostalom, to je bila rutina.
Kad je Yifrah oslobođen izraelski mediji izvijestili su da je vojna patrola pucala u dvorište škole za dječake od 6 do 12 u izbjegličkom kampu na Zapadnoj obali, ranivši petero djece, navodno namjeravajući samo "da ih uplaši”. Nije bilo optužbi i ovaj događaj ponovo nije privukao nikakvu pažnju. To je bila samo još jedna epizoda u programu "nepismenost kao kazna”, izvještavali su izraelski mediji, koji je uključivao zatvaranje škola, korištenje gasnih bombi, premlaćivanje učenika kundacima, uskraćivanje medicinske pomoći žrtvama; a izvan škola bili su izloženi još većim brutalnostima, koje su postale zvjerskije za vrijeme Intifade, po nalozima ministra odbrane Yitzhaka Rabina, još jednog cijenjenog političkog goluba.
Moj prvi dojam nakon nekoliko dana boravka bio je zadivljenost, ne samo sposobnošću da se nastavi sa životom, već i živošću i vitalnošću mladih ljudi, posebno na univerzitetu, gdje sam proveo veći dio svog vremena na međunarodnoj konferenciji. Ali, tamo se mogu otkriti i znakovi da je pritisak možda postao previše težak za podnijeti. Izvještaji pokazuju da među mladim muškarcima postoji tinjajuća frustracija, prepoznavanje da pod američko-izraelskom okupacijom nema budućnosti za njih. Imaju samo toliko koliko životinje u kavezu mogu podnijeti i postoji mogućnost erupcije, koja će možda poprimiti ružne oblike – nudeći priliku izraelskim i zapadnjačkim apologetima da samopravednički osude ljude koji su "kulturno zaostali”, kako je Mitt Romney oštroumno objasnio.
Gaza ima izgled tipičnog društva trećeg svijeta, s džepovima bogatstva okruženim užasnim siromaštvom. Ona, međutim, nije "nerazvijena”. Prije je "de-razvijena”, i to vrlo sistematično, da pozajmim termin od Sare Roy, vodeće akademske stručnjakinje za Gazu.
Pojas Gaze mogao je postati prosperitetna mediteranska regija, s bogatom poljoprivredom i cvatućom ribolovnom industrijom, predivnim plažama i, kako je otkriveno prije deset godina, dobrim izgledima za snabdijevanje iz bogatih izvora prirodnog gasa u svojim teritorijalnim vodama.
Igrom slučaja ili ne, upravo je tada Izrael intenzivirao svoju pomorsku blokadu, tjerajući ribarske čamce prema obali, sada već na 5 km ili čak manje.
Povoljni izgledi su nestali 1948. kad je Pojas Gaze morao apsorbirati poplavu palestinskih izbjeglica koje su pobjegle u strahu ili su nasilno izbačene iz onoga što je postalo Izrael, u nekim slučajevima protjerani su mjesecima nakon formalnog primirja.
Zapravo, oni su protjerivani čak četiri godine kasnije, kao što je izvijestio Ha’aretz (25. 12. 2008) u studiji Benija Tzipera o historiji izraelskog Aškelona sve do Kanaanaca. "Godine 1953.”, piše on, postojala je "hladna računica da je neophodno region očistiti od Arapa”. Izvorni naziv Madždal već je bio "judaiziran” u današnji Aškelon, što je redovna praksa.
To je bilo 1953, kad nije bilo nikakvih naznaka potrebe za vojskom. Sam Tziper je rođen 1953. i hodajući ostacima starog arapskog dijela grada on razmišlja: "Zaista mi je teško palo saznanje da su, dok su moji roditelji proslavljali moje rođenje, drugi ljudi tovareni na kamione i istjerivani iz svojih domova.”
Izraelska osvajanja iz 1967. i njihove posljedice zadali su nove udarce. Uslijedili su užasni zločini koji su već spomenuti, nastavljajući se sve do danas.
Dokaze je lako uočiti, čak i tokom kratke posjete. Sjedeći u hotelu u blizini obale možete čuti mitraljesku vatru izraelskih topovnjača koje tjeraju ribare iz teritorijalnih voda Gaze, prema obali, pa su oni prisiljeni loviti u vodama koje su jako onečišćene zbog američko-izraelskog odbijanja da dopuste obnovu kanalizacije i energetskih sistema koje su uništili.
Sporazum iz Osla predvidio je gradnju dva postrojenja za desalinizaciju, neophodna u ovom sušnom području. Jedan, izuzetno moderan objekt, je sagrađen: u Izraelu. Drugi je u Han Junisu, na jugu Pojasa Gaze. Inženjer zadužen da pokuša dobiti pitku vodu za stanovništvo objasnio da je ovo postrojenje dizajnirano tako da ne može koristiti morsku vodu, već se mora osloniti na podzemne vode, što je jeftiniji proces, ali dodatno degradira oskudni vodonosni sloj i garantuje ozbiljne probleme u budućnosti.
Čak i uz to, zalihe vode su jako ograničene. Agencija UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA), koja brine za izbjeglice (ali ne i druge stanovnike Gaze), nedavno je objavila izvještaj upozoravajući da bi šteta na vodonosnom sloju uskoro mogla postati "nepovratna” i da bez brzih mjera oporavka u Pojasu Gaze do 2020. možda neće biti "moguće živjeti”.
Izrael dopušta uvoz betona za projekte UNRWA-e, ali ne i za stanovnike Gaze kojima imaju ogromne potrebe za obnovom. Rijetki primjerci teške opreme uglavnom leže beskorisno, jer Izrael ne dopušta dostavljanje dijelova za popravak. Sve je ovo dio općeg programa koji je opisao izraelski zvaničnik Dov Weisglass, savjetnik premijera Ehuda Olmerta, nakon što Palestinci nisu poslušali naredbe na izborima 2006. godine: "Ideja je”, rekao je on, "staviti Palestince na dijetu, ali ne dopustiti da umru od gladi”. To ne bi izgledalo dobro.
A plan je savjesno proveden. Sara Roy je pružila iscrpne dokaze u svojim naučnim istraživanjima. Nedavno je, nakon nekoliko godina truda, izraelska organizacija za ljudska prava Gisha uspjela dobiti sudski nalog da vlada objavi svoje dokumente u kojima su detaljno navedeni planovi za dijetu i na koji su način provedeni. Novinar stacioniran u Izraelu Jonathan Cook sažima to ovako: "Zdravstveni dužnosnici su osigurali proračune za minimalan broj kalorija koje su potrebne za 1.500.000 stanovnika Gaze kako bi se izbjegla pothranjenost.
Ti podaci su potom prevedeni na broj kamiona s hranom čiji prolazak Izrael treba omogućiti svakog dana... prosječno samo 67 kamiona dnevno uđe u Gazu – što je mnogo manje od polovine minimalnih potreba. Ovo u usporedbi s više od 400 kamiona prije početka blokade.” A čak je i ova procjena pretjerano velikodušna, izvještavaju dužnosnici UN-a.
Rezultat nametanja ove dijete je, kako primjećuje bliskoistočni naučnik Juan Cole, da "oko deset posto palestinske djece u Gazi mlađe od 5 godina ima usporen rast zbog pothranjenosti... osim toga, anemija je vrlo raširena, pogađa više od dvije trećine dojenčadi, 58,6 posto školske djece i više od trećine trudnica”. SAD i Izrael žele osigurati da ništa više od pukog preživljavanja nije moguće.
"Ono što je potrebno imati u vidu”, primjećuje Radži Surani, "jeste da okupacija i apsolutna blokada predstavljaju konstantni napad na ljudsko dostojanstvo stanovnika Gaze pojedinačno i svih Palestinaca općenito. To je sistematska degradacija, ponižavanje, izolacija i fragmentacija palestinskog naroda.” Ovakav zaključak potvrđuju i brojni drugi izvori.
U jednom od vodećih svjetskih medicinskih časopisa, The Lancet, ljekar sa Stanforda koji je posjetio Gazu, zaprepašten onim što je vidio, opisuje je kao "nešto poput laboratorija za posmatranje odsustva dostojanstva”, pod uvjetima koji imaju "razorne” posljedice na fizičku, mentalnu i socijalnu dobrobit. "Stalni nadzor iz zraka, kolektivno kažnjavanje kroz blokadu i izolaciju, upadi u domove i komunikacijske kanale i ograničenja za one koji pokušavaju da putuju ili da se vjenčaju ili da rade, čine teškim da se živi dostojanstven život u Gazi.” Arabušimi se moraju naučiti da ne podižu glave.
Postojale su nade da će nova Mursijeva vlada u Egiptu, manje podanička prema Izraelu od Mubarakove diktature koju je podržavao Zapad, možda otvoriti prijelaz Rafah, jedini pristup izvana za zarobljene stanovnike Gaze koji ne podliježe direktnoj izraelskoj kontroli. Došlo je do blagog otvaranja, ali ne previše značajnog.
Novinarka Laila el-Haddad piše da je ponovno otvaranje pod Mursijem "jednostavno povratak na status quo iz prošlosti: samo Palestinci koji imaju identifikacijsku karticu Gaze koju izdaju izraelske vlasti mogu koristiti prijelaz Rafah”, što isključuje ogroman broj Palestinaca, uključujući i porodicu El-Haddad, jer samo jedno od supružnika ima karticu.
Nadalje, nastavlja ona, "prijelaz ne vodi ka Zapadnoj obali, niti dopušta prolaz robe koja je zabranjena na prijelazima koje kontrolišu Izraelci i koja podliježe zabranama uvoza građevinskog materijala i izvoza”. Ograničeni prijelaz na Rafahu ne mijenja činjenicu da "Gaza ostaje pod čvrstom pomorskom i zračnom opsadom i nastavlja biti zatvorena prema drugim palestinskim kulturnim, ekonomskim i akademskim centrima u ostatku [okupiranih područja], što predstavlja nepoštivanje američko-izraelskih obaveza preuzetih sporazumom u Oslu”.
Bolna svjedočanstva
Posljedice su bolno vidljive. U bolnici u Han Junisu direktor, koji je ujedno i šef hirurgije, opisuje žestoko i emotivno kako im nedostaju čak i lijekovi za olakšavanje patnji bolesnika, kao i osnovna hirurška oprema, ostavljajući ljekare nemoćnim, a pacijente u agoniji. Lične priče dodaju snažnu notu općem osjećaju gađenja koje čovjek osjeća suočen sa sramotnošću ove brutalne okupacije.
Jedan primjer je svjedočanstvo mlade žene, očajne zato što je njen otac, umjesto da bude ponosan nju jer je prva žena u izbjegličkom logoru koja je stekla fakultetsku diplomu, "preminuo nakon 6 mjeseci borbe s rakom u dobi od 60 godina. Izraelske okupacijske vlasti odbile su mu dati dozvolu za liječenje u izraelskim bolnicama.
Morala sam obustaviti svoj studij, rad i život i otići da sjedim pored njegovog kreveta. Svi smo sjedili bespomoćno i beznadno, uključujući mog brata ljekara i sestru farmaceutkinju, i gledali ga kako pati. Umro je tokom nehumane blokade Gaze u ljeto 2006. kad je pristup zdravstvenim uslugama bio vrlo ograničen. Mislim da je osjećaj nemoći i beznađa najubitačniji osjećaj koji ljudsko biće ikada može osjetiti. To ubija duh i slama srce. Možete se boriti protiv okupacije, ali se ne možete boriti protiv osjećaja nemoći. Ne možete učiniti da taj osjećaj nestane”.
Posjetitelj Gaze ne može da ne bude zgrožen sramotnošću okupacije i preplavljen krivicom, zato što je u našoj moći da okončamo patnju i omogućimo Samidinima da žive svoje živote u miru i dostojanstvu kako to i zaslužuju.
Text: Noam Chomsky (Prevela: Elmina Mušinović) Text: Oslobođenje