Ruski strah od muslimana duboko je ukorijenjen. Rusija je bila u lošim odnosima s Osmanskim hilafetom, pomagala je svakome ko se borio protiv hilafeta, pogotovo je pomagala šiijsko-safevijskoj dinastiji na području današnjeg Irana. Samo mnogi muslimani ne znaju da su Osmanlije davale lekcije Rusima onda kad su podigli zastavu borbe i Rusija je plaćala glavarinu muslimanima. Čak su muslimani razmišljali o osvajanju same Moskve. To se desilo u dva pohoda. Prvi pohod bio je 978. h. / 1571. god. u vrijeme vladavine Selima Drugog pod vođstvom krimskog Hana koji je bio na čelu vojske od 120.000 konjanika, većina njih bili su sa Krima, a također je poveo sa sobom jednu osmansku artiljerijsku bateriju.
Posljednja politička kriza u Ukrajini privukla je pažnju javnosti diljem svijeta. Nakon svrgavanja proruskog predsjednika i njegove vlade i održanog referenduma, Krim je proglasio nezavisnost i pripojio se Rusiji, što je u međunarodnoj zajednici izazvalo žestoke kritike i ovaj potez nije naišao na podršku međunarodne zajednice.
Muslimani na Krimu izjasnili su se da žele da Krim ostane u sastavu Ukrajine. Pripajanje Rusiji kod njih je probudilo sjećanja na progone i torturu koju su nad njima vršili Rusi u prošlosti. Muslimani u Ukrajini općenito, a pogotovo na Krimu, u posebno su teškoj situaciji jer, nakon pripajanja
Rusiji, pitaju se, s pravom, ko će štititi njihove interese i da li će ponovo morati da pretrpe ruski progon i tlačenje?
Povijest muslimana na Krimu
U Svjetskom almanahu demografske historije muslimana navedeni su povijesni podaci koji se odnose na ove muslimane: “Današnja Ukrajina spada u red evropskih država u kojoj egzistira autohtono muslimansko stanovništvo. Islam u ovoj zemlji prvenstveno možemo vezati za etničku grupu krimskih Tatara koji, isključivo, naseljavaju ostrvo Krim gdje čine značajnu komponentu u lokalnom stanovništvu. Pored njih, brojno stanje muslimana Ukrajine zadnjih je decenija znatno obogatilo i doseljavanje muslimana iz raznih dijelova bivšeg SSRS-a.
Ova skupina muslimana živi razbacana diljem zemlje u većim urbanim centrima. Krimsko-tatarski i srodni muslimanski etnosi u prošlosti su naseljavali impozantan dio današnje Ukrajine i to, isključivo, južnu stepsku zonu uz obale Crnog mora. Bili su organizovani pod vlašću krimskog Hana koji je priznavao vrhovnu vlast osmanskog sultana.
Proces erodiranja (slabljenja, nagrizanja, op. a.) ove države, a samim tim i prostora naseljenim muslimanima, započeo je u 16. stoljeću, da bi se završio 1783. godine kad su u potpunosti aneksirani od strane ruske imperije. U momentu uspostavljanja ruske vlasti, muslimansko stanovništvo bilo je strogo skučeno na teritoriju poluostrva Krim i područja sjeverno od Azovskog mora. Pored osmanskih teritorija, kao što su današnja Dobruža u Rumuniji i Rumelija u današnjoj Bugarskoj, ovo poluostrvo je predstavljalo posljednji refugium (utočište, op. a.) za muslimane koji su se povlačili ispred ruskih osvajača.
Historijski uvid u demografiju krimskih Tatara veoma je bogat i, ustvari, predstavlja hronološki prikaz erozije jednog naroda, koji je ovdje nekoć predstavljao apsolutnu većinu, u stanje etničke manjine koja se žilavo bori za goli opstanak. Pretpostavlja se da je Krim oko 1725. godine imao 467.000 stanovnika od čega je na Tatare otpadalo oko 95%. Uspostavljanje ruske vlasti uzrokovalo je masovnu migraciju Tatara prema Osmanskom carstvu.
O masovnosti iseljavanja muslimana govori i procjena da je do 1795. godine broj stanovnika na Krimu spao na svega 156.400, od čega je udio Tatara iznosio 87,6%. U decenijama koje su uslijedile, broj stanovnika Krima znatno se oporavio, što jakim muslimanskim natalitetom, što pojačanim doseljavanjem nemuslimana. Udio Tatara u odnosu na ukupno stanovništvo u ovom periodu karakterizira blago opadanje. Krimski rat, koji je trajao od 1853. do 1856. godine, ostavio je na području ovog poluostrva značajna razaranja. Na tatarsko stanovništvo ovaj je sukob ostavio duboke posljedice. Mnogi Tatari odlučili su se na iseljavanje, što je uvjetovalo da do 1864. godine, od 200.000 preostalih stanovnika Krima, Tatari čine jedva još nešto više od polovine.
Pored krimskih Tatara, 1859. godine iseljeno je i 35.149 Nogajaca koji su živjeli sjeverno od Azovskog mora. Pretpostavlja se da je tokom 18. i 19. stoljeća oko 500.000 Tatara napustilo Krim i odselilo u pravcu osmanskih teritorija. Tatari više nikad nisu postigli većinu u odnosu na ukupnu populaciju, a samo poluostrvo postalo je za nemuslimane atraktivnim ciljem za trajno naseljavanje. Godine 1897. u Rusiji je proveden prvi generalni popis stanovništva u kojem su obavljene i informacije o vjerskoj strukturi stanovništva. Od 546.551 tadašnjih stanovnika Krima, 34,55% tačnije, 188.833 osobe registrovane su kao muslimani.
U periodu do Drugog svjetskog rata udio Tatara u stanovništvu Krima karakterizira konstantno opadanje. Uprkos činjenici da je tatarska komponenta u stanovništvu permanentno slabila u područjima južnog Krima, koju karakteriziraju brdsko-planinski pejzaži, njihova je populacija i dalje sve do momenta deportacije 1944. godine činila dominantni populacijski element. Naime, 1944. godine, zbog optužbi da su tokom Drugog svjetskog rata podržavali Nijemce, donesena je odluka da se kompletno tatarsko stanovništvo Krima deportira u centralnu Aziju, uglavnom u Uzbekistan.
Broj deportiranih osoba procjenjuje se na 191.088. Sve do sredine 1980. godina, Tatarima je bio onemogućen povratak na Krim. Početkom promjene i reforme ekonomskog i političkog sastava SSSR-a, zabilježeni su i prvi individualni povratnici. Prema popisu iz 1989. godine, na Krimu su već registrovana 38.052 krimska Tatara u ukupnom stanovništvu koje je iznosilo 2.035.279 osoba.
Do 2001. godine broj povratnika na Krim popeo se na 243.433, što je u odnosu na cjelokupno stanovništvo Krima činilo 12%. U vremenu do 1980. ukrajinski se islam isključivo vezao za doseljenike, odnosno pripadnike neautohtonih muslimanskih etničkih grupa. Njihov broj se do 1989. godine, sudeći prema popisnim rezultatima, popeo čak na blizu 200.000 osoba.
I nakon povratka krimskih Tatara, oslanjajući se na rezultate popisa iz 2001. godine, njihov udio u ukupnoj muslimanskoj populaciji prelazi 40%. Ogromna većina muslimana Ukrajine naseljena je u važnim ekonomskim i industrijskim centrima koji se nalaze na istoku i jugu ove zemlje. Izuzme li se Kijev, kao glavni grad, muslimani su u ostalim oblastima zastupljeni u znatno manjem obimu.” (Svjetski almanah demografske historije muslimana, str. 418–422)
Ruski strah od islama
Ruski strah od muslimana duboko je ukorijenjen. Rusija je bila u lošim odnosima s Osmanskim hilafetom, pomagala je svakome ko se borio protiv hilafeta, pogotovo je pomagala šiijsko-safevijskoj dinastiji na području današnjeg Irana. Samo mnogi muslimani ne znaju da su Osmanlije davale lekcije Rusima onda kad su podigli zastavu borbe i Rusija je plaćala glavarinu muslimanima.
Čak su muslimani razmišljali o osvajanju same Moskve. To se desilo u dva pohoda. Prvi pohod bio je 978. h. / 1571. god. u vrijeme vladavine Selima Drugog pod vođstvom krimskog Hana koji je bio na čelu vojske od 120.000 konjanika, većina njih bili su sa Krima, a također je poveo sa sobom jednu osmansku artiljerijsku bateriju. Cilj ovog pohoda bio je da zaustavi Ruse kod granice, da ne šire svoju teritoriju na račun muslimanske teritorije.
Ruska vojska nije uspjela da odbrani Moskvu nakon što je izgubila 8.000 vojnika, a pogotovo nakon bijega cara Ivana Četvrtog Strašnog koji je iza sebe ostavio 30.000 konjanika i 6.000 pješadinaca u bitki. Pored toga, i dva brata careve supruge bila su ubijena. Muslimani Turci ušli su u Moskvu 24. maja 1571. godine podižući zastavu tevhida i borbe na vratima Kremlina. Nakon što su zaplijenili careve riznice, zapalili su grad, osmanlijski vođa Han vratio na Krim s 150.000 zarobljenika ostvarujući veliku pobjedu i dobijajući blagoslov Selima Drugog.
Drugi pohod bio je 1572. godine kad je krimski Han Devlet Giraj prešao rijeku Oku, nije išao dalje sjeverno od ovog mjesta. Ovaj pohod rezultirao je time da je Rusija plaćala godišnji porez u iznosu od 60.000 zlatnih lira i dogovorila primirje s Krimom. (Šibhu džeziratil-Krim, islamstory.com/ar)