Palestinska uprava se 1. aprila zvanično pridružila Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Desilo se to na ceremoniji iza zatvorenih vrata u sjedištu suda u Hagu, u toku koje je palestinski ministar vanjskih poslova Riyad al-Maliki dobio simboličnu kopiju Rimskog statuta.
Članstvo Palestine u Međunarodnom krivičnom sudu ne znači ni istragu, a kamoli podizanje optužnice protiv bilo kojeg izraelskog zvaničnika.
Palestinska uprava se 1. aprila zvanično pridružila Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Desilo se to na ceremoniji iza zatvorenih vrata u sjedištu suda u Hagu, u toku koje je palestinski ministar vanjskih poslova Riyad al-Maliki dobio simboličnu kopiju Rimskog statuta.
Ali, šta će ovaj jednostrani potez palestinske uprave značiti za Palestince koji žive pod izraelskom okupacijom i za internacionalizaciju njihove borbe za nezavisnu državu? Bez obzira na odgovor, ostaje činjenica da se radi o značajnom udarcu
Izraelu i Vladi novog/starog premijera Benjamina Netanyahua. On posebnu težinu ima i zbog toga što je došao samo nekoliko dana prije postizanja načelnog dogovora svjetskih sila i Irana oko njegovog nuklearnog programa, kojem se jedino Izrael otvoreno suprotstavio.
Članstvo u ovoj organizaciji je činjenica s kojom će se Izrael morati nositi ne samo u smislu da bi njihovi dosadašnji vojni, ali i politički lideri mogli, makar teoretski, biti optuženi zbog brojnih zločina nad Palestincima.
Poruka je jasna: s desničarskom Vladom Benjamina Netanyahua, Izrael na međunarodnom planu postaje sve izoliraniji, a to najviše može štetiti upravo državi Izrael. Zato stoji komentar koji se mogao pročitati ovim povodom o tome kako bi možda mnogi u Izraelu voljeli da je to bila samo prvoaprilska šala. Ali – nije.
Članstvo u ovoj organizaciji je činjenica s kojom će se Izrael morati nositi od sada ne samo u smislu da bi njihovi dosadašnji vojni, ali i politički lideri mogli, makar teoretski, biti optuženi zbog brojnih zločina počinjenih nad Palestincima u čitavom nizu krvavih pohoda na Gazu i zbog brojnih neregularnosti na okupiranim teritorijama, nego će svaka nova agresija na, recimo, Gazu biti tretirana drugačije. Mjera je ovo koja bi mogla zastrašiti, makar malo, potencijalne ratne zločince, koji su do sada u pravnom vakuumu radili šta su htjeli.
Međutim, ne treba se previše zanositi. Samo članstvo Palestine ne znači ni pokretanje istrage, a kamoli podizanje optužnice protiv bilo kojeg izraelskog zvaničnika. I ne samo to.
Izraelska kontra
Izrael, koji ima dugu historiju nepoštivanja rezolucija Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine Ujedinjenih naroda i izigravanja međunarodnog prava te “spinovanja” izvještaja relevantnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, i ovaj put je spremio više mjera kao odgovor na palestinsko članstvo u ICC-u.
Tako oni sada upozoravaju kako bi Palestinci mogli biti ti koji će odgovarati za postupke svojih vojnih formacija, naročito onih koje su dio zvanične palestinske autonomne uprave. To se, prije svega, odnosi na Hamas, koji predstavlja zvaničnu vlast u Gazi i koji je dio te uprave, iako je u političkom sukobu sa Zapadnom obalom.
Osim toga, Izrael će od sada, makar preko trećih strana, tražiti da Vlada nacionalnog jedinstva, koja je na papiru formirana u aprilu 2014. godine, odgovara za to kako se “palestinske institucije ophode s povredama ljudskih prava na svojim područjima”.
U jeku rasprave o ovom pitanju u Izraelu koja se odvijala, ne trebamo to zaboraviti, u žiži predizborne kampanje, izraelski zvaničnici – podjednako iz pozicije i opozicije – potezali su ovaj argument, uveravajuću svoju javnost da i Palestinci imaju razloga da budu zabrinuti i da su ovim potezom sebi “zabili autogol”.
Prvi test za ICC i članstvo Palestine u njemu će biti rješavanje pitanja zločina u Pojasu Gaze koje su izraelske vojne snage počinile prošlog ljeta.
Oni tvrde da imaju dokumentirana brojna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i običaja ratovanja koje su počinili, prije svaga, pripadnici vojnog krila Hamasa iz brigade Izz ad-Din al-Qassam. Tu, prije svega, misle na nasumično raketiranje izraelskih gradova uz Pojas Gaze.
I uistinu, prvi test za ICC i članstvo Palestine u njemu će biti rješavanje pitanja zločina u Pojasu Gaze koje su izraelske vojne snage počinile prošlog ljeta. Još početkom ove godine Palestinci su prihvatili jurisdikciju suda unazad od juna 2014. godine, kako bi osigurali da prošlogodišnji izraelski napadi na Gazu budu uključeni u ispitivanje.
Ipak, Izrael je i za to smislio “fintu”. Naime, ICC ne istražuje zločine ukoliko su nadležne vlasti provele “vjerodostojnu istragu i procesuirale eventualna kršenja međunarodnog krivičnog prava”. A Izrael je uradio upravo to. Na vrijeme je proveo “unutrašnju istragu” kako bi “ispitao sve navodne prestupe i stradanja civila”.
Ne treba valjda ni trošiti vrijeme i podcrtati kako je istraga pokazala da takvih prekršaja nije bilo i da izraelska vojna mašinerija nije uradila ništa loše i suprotno pravilima međunarodnog krivičnog prava kada je ubila više od 2.000 Palestinca, među kojima su većina civili, žene i djeca. Istraga je obuhvatila i morbidni zračni napad na četvericu palestinskih dječaka na plaži, kojeg je snimio dopisnik NBC Newsa Ayman Mohyeldin i kojem je čitav svijet svjedočio.
Palestinska uprava, nasuprot ovoga, zbog više razloga, među kojma su i nepostojanje efikasne kontrole nad svim vojnim frakcijama, nema mogućnosti provesti (čitaj: iscenirati) unutrašnje istrage.
Za razliku od Gaze, izraelski zvaničnici bi prije mogli odgovarati za brojna kršenja međunarodnog krivičnog prava na Zapadnoj obali, za koje, barem još uvijek, nisu smislili pravno pokriće, što ne znači da neće pokušati.
Na ovaj način Izrael izbija argument svakome ko bi procesuirao ovakve slučajeve. Osim toga, Izrael, s obzirom da nije država članica ICC-a, uvijek može odbiti da sarađuje u istrazi, što su već najavili.
U svim budućim eventualnim slučajevima procesuiranja izraelskim zvaničnika pred ICC-om od ključnog značaja će biti pritisak svjetske javnosti. A za razliku od Gaze, izraelski zvaničnici bi prije mogli odgovarati za brojna kršenja međunarodnog krivičnog prava na Zapadnoj obali, za koje, barem još uvijek, nisu smislili pravno pokriće, što ne znači da neće pokušati.
Ovoga su svjesni i u Palestinskoj samoupravi. Saeb Erekat, predstavnik Palestinske samouprave i dugogodišnji glavni mirovni pregovarač s Izraelom, tvrdi da su Palestinci spremni prihvatiti svoju odgovornost i ako je potrebno sarađivati s ICC-om u istrazi svih navodnih prestupa.
U Palestini su sigurni da Izrael ne može njihovo članstvo u ICC-u okrenuti protiv njih, a uz to su još spremni za članstvo u još jednoj međunarodnoj instituciji i žrtvovati eventulanu “provjeru njihove dosadašnje borbe”.
Simbolična pobjeda
Ipak, prije će biti da je i ova pobjeda Palestine, kao i brojne druge na međunarodnom planu, samo simbolična. Ovim potezima Palestina jača svoju državnost i potvrđuje svoj međunarodni položaj bez saglasnosti Izraela, čime jača svoju pregovaračku poziciju.
To je posebno značajno u kontekstu netom završenih izbora, u kojima je ponovo pobijedio Benjamin Netanyahu i njegova stranka Likud, a tokom kojih je on jasno poručio da odustaje od američke i međunarodne vizije trajnog mira kroz formiranje dvije države.
Bez partnera koji je voljan graditi mir i koji nastavlja s izgradnjom nelegalnih naselja u okupiranom Jerusalemu i na drugim palestinskim teritorijama, Palestinci nemaju drugog izbora osim da strpljivo grade svoju državnost kroz članstvo u međunarodnim organizacijama i priznanje što je moguće više država u svijetu. Sve ostalo je na dugom štapu.
Ipak, pristupanje Palestine ICC-u je još jednom skrenulo pažnju svjetske javnosti na to da Izrael nije članica ove međunarodne organizacije. Pravo pitanje je kako to da “jedina demokratija na Bliskom istoku” nije članica ne samo ove, nego i brojnih drugih organizacija, niti potpisnica međunarodnih ugovora koji bi trebali kontrolirati njihove akcije protiv Palestinaca, ili čak posjedovanja nuklearnog oružja. Odnosno, čega su se svih godina imali plašiti ako nisu u svom odnosu prema Palestincima činili ništa loše.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera Balkans