Bivši vrhbosanski nadbiskup Stadler je bio doktor, obrazovan i u svjetskim znanostima, iskustan starac, uplivan kod vlasti, cijenjen na dvoru Habzburgovca Franje Josipa, gorijiv kršćanski misionari neustrašiv propagator kršćanstva. Poznato da je on uzbunio i uzrujao do kulminacije bosansko-hercegovačke muslimane, krštenjem Fate Osmanović i tako ih natjerao u destegodišnju mučnu borbu pod vodstvom merhum Ali-Fehmi ef. Džabića, bivšeg mostarskog muftije, za našu vjersko-prosvjetnu autonomiju. Sa tom borbom u to doba uveliko su simpatizovali Srbi sve današnje Jugoslavije i potpomagali ju riječju i moralno. Taj biskup, skoro svjetskog glasa rekao je tada:
“Da nije ovih muslimanskih medresa, mi bismo brzo preveli muslimane u krščanstvo.“
On je, kako se iz gornjeg vidi, imao dobre veze, vlasti su mu išle na ruku, novaca mu nije manjkalo, te kao takav i još gorljivi katolik, misioner i širokog vidokruga, imao je pred očima kao najvišu želju i ideal: prevesti muslimane u kršćanstvo. Želja mu se nije ispunila. muslimani su ostali muslimani.
Koliko se vidi iz njegovih gornjih riječi, njemu nije smetala naša brojčana snaga, naše tadanje dobro imovinska stanj naši reformirani mekjtebi ibtidaije, naše svjetovno školovanje i svjetovna inteligencija i drugo. Njemu su smetale samo i isključivo, i za oko mu zapirale naše medrese, koje – po sudu mnogih naših svjetovnjaka, pa i nekojih saruklija, nisu vrijedile ništa, jer su (po sudu tih naših pametnih), odgajale ljude, od kojih narod nije imao, niti danas ima, tobože, nikakve koristi.
Naša nekoja svjetovna inteligencija mrzi male seoske hodže, mrzi njihov saruk, đube, šalvare, mestve i drugo, pa uz njih i višu i najvišu ulemu, jer ova neće i ne može da rekne, da od tih ,,hodžica” nema koristi. Ili još jače, da su na štetu isl. naroda uopće, a naročito u našim krajevima, kao što to oni misle. Oni gledajući na te ljude, – mjesto da preprave, – poobarali bi sve medrese, u kojima su oni učili, sve mekjtebe,u kojima oni podučavaju,i sve džamije, u kojima oni služe. – A za što bi to oni učinili i počinili, odgovaraju, kad ili se upita, različito. Jedni od njih vele: Šta će tolike džamije i medrese; drugi: šta će mekjtebi; šta će nam arapski i turski jezik, što će nam arapsko pismo? U jednom mjestu, dosta je jedna ili dvije džamije, kad i onako svijet u njih ne ide. Dosta su nam dvije, tri ili četiri medrese za svu Bosnu i Hercegovinu. Treći vele: ne treba ni toliko, dosta je jedna, pa je urediti i platiti ljude na njoj dobro itd. Kod ovih je samo jedan islamski šart: najesti se, i to dobro nahraniti dvojicu, trojicu ili petoricu, a ostale odbiti u – sabur.
Ovakim ne bi nitko bolje zahvalio od pokojnog nadbiskupa Stadlera, jer su njemu i njegovim željama najviše smetale one naše neuređene i zapuštene medrese, iz kojih su ljudi izlazili bradati u džubetu, šalvarama, sa sarukom itd. a bez mašne, moderne toalete, (začešljane kose i drugo) itd, i kao taki su išli u narod, služili mu za jednu bagatelu, čuvali u njemu vjeru i vjerski odgoj kazivali mu, da je haram piti, neznati o Bogu onako, kako o tom Islam uči, kazivali mu, da je haram kartanje i neljudna zabava, da je dženet pod majčinim nogama, da treba oca i mater slušati, dok ne počnu na zlo navoditi i živjeti, kako Islam zabranjuje, da su haram kamate, koje danas mnogog u crno zaviše, da se treba čuvati tuđeg haka uopće, a naročito hajvanskog i nemuslimanskog, da je sevap voće kalemiti i imati stan, prelu, čekrkliju i sl. u kući, sirotinju pomoći, sa komšijom paziti, kad se u kući nešto lijepo ispeče i njima poslati, da je sevap ići u džamiju i na vazove (predavanja), da je haram tuđe ženskinje, a naročito u udate žene koketno gledati, a i u neudate kad ih neće ili ne može više uzeti za družicu života nego jednu ili dvije, da je veliki sevap ići u džamiju, osobito u najbližu, gdje dolaze i sastaju se komšije, vodu urediti, ćupriju popraviti i napraviti, kamen, granu ili drugu kakvu smetnju sa puta ukloniti itd. itd, a povrh toga, da je haram jordamiti (ponositi se, zakočiti se), jer jordam neda raditi mnogih lijepih stvari. Te su hodže, nekoji manje, nekoji više, u tom prednjačili svojim životom.
Stadler je znao, da ni oni ni drugi njegovi ne mogu više ni bolje reći i uputiti mase od tih ,,hodžica” koji izlaze iz medresa, pa kad bi im pročitao sav Indžil od početka do kraja, a naročito kad im ne mogu uprijeti prstom u uputu na pravo kisasa tj, da uzvrati drugom ,,šilo za ognjilo“ sam u koliko to može, hoće i ima pravo učiniti, a u koliko ne može sam ili neće, ili nema pravo na to, onda da traži od vlasti, da mu ona pribavi doličnu prepisanu zadovoljštinu, ako nije raspoložen za – oprost.
Ovo napisasmo za sad ovoliko u kratko povodom sastanka novog vakufskog vijeća u Sarajevu, u kom možda ima ljudi drukčijeg pogleda na Islam, islamske propise, islamski odgoj i na svrhe vakufa, a vakifi su ih dali, da njime pomognu samo taj i takav islamski odgoj, a nikako i ni u kojem pogledu drukčiji, kome bi se možda veselio duh vrhbosanskog nadbiskupa Stadlera.
Izvor: Tuzlanski časopis Hikjmet 1930.
Priredio: Resul S. Mehmedović