Žena je u Arabiji, u predislamsko doba, imala izuzetno nizak i ponižavajući status. Arap je ženu smatrao izvorom poniženja i sramote. Lice bi mu od žalosti potamnilo kada bi mu javili da mu se rodila kćerka. Kolebao bi se šta da radi: da li da je prezren zadrži ili da je živu zakopa u zemlju. Uzvišeni Allah ovako opisuje ovaj slučaj: “I kada se nekom od njih javi da mu se rodila kći, lice ma potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena: da li, ovako prezren, da je zadrži ili da je u zemlju zakopa? Kako ružno oni prosuđuju!” (al-Qur’an, Al-Nahl 58-59)
l nakon početka Objave pa do seobe u Medinu, Poslanik ﷺ se, u idolatrijskom društvu kakvo je bilo mekansko u to vrijeme, koncentrirao na pozivanje na vjerovanje u jednoga Boga (Tawhid) i na zastupanje jednakosti u društvenoj sredini koja je vjerovala u klasne i rodovske razlike. Mekanska era nije bila period u kojem su utvrđeni propisi koji reguliraju pravne i kompetencije žene i njen društveni status naspram muškarca. Međutim, žena je u to vrijeme u potpunosti uživala sve blagodati pozivanja u Allahovu vjeru pokazujući veliku strpljivost u podnošenju boli od strane mnogobožaca. Tako je Hatidža (Hadiga) bila prva osoba koja je prihvatila islam a Sumejja bint Hajjat (Sumayya bint Ijayyat), majka Ammara ibn Jasira (‘Ammar b. Yasir), prvi šehid u islamu. Žene su zajedno s muškarcima sudjelovale i u seobi u Abesiniju. Dvije ensarijske žene bile su u delegaciji koja je izrazila lojalnost Allahovom Poslaniku ﷺ na drugom sastanku na Akabi kada je naviješćena seoba Vjerovjesnika ﷺ u Medinu.
Potom dolazi medinski period kada je uspostavljena prva islamska država i prvo muslimansko društvo. Tu se dogodila i prva zakonodavna i društvena revolucija koja je ženi osigurala položaj do tada u Arabiji nepoznat. Žene su postale ravnopravne sa muškarcima. i njihovi punopravni partneri u društvenom životu. Samo vjera u Allaha i apsolutna pokornost Njegovim odredbama omogućili su mekanskim Kurejšijama da prihvate novu poziciju žene u društvu. U prihvatanju ove promjene pomogle su i ensarijske žene, koje su već uživale mnogo slobodnije odnose sa svojim muževima, dopuštajući im da sa njima učestvuju u diskusijama i u raznim raspravama. Zahvaljujući tome muhadžirke iz Mekke počele su činiti isto što i ensarijke.
Kasnije ćemo iznijeti neke primjere koji bi mogli poslužiti kao platforma za donošenje propisa odgovarajućih za ovo naše vrijeme koje se korjenito razlikuje od ekonomske, kulturne i društvene situacije medinskog društva tadašnjeg vremena. Međutim, u nekim muslimanskim državama desilo se suprotno.
Ženama su nametnute restrikcije zasnovane na društvenoj i plemenskoj tradiciji, a pripisane islamskom pravu sa kojim u stvarnosti nemaju nikakve veze. Nažalost ovakva ponašanja mogla bi dovesti do eksplozije koja bi nas udaljila od islamskih standarda i principa. Ništa nas ne može zaštititi od struje globalizacije i utjecaja njenih raznovrsnih oruđa, kao što su satelitski programi i internet, osim svjesne primjene islamskog učenja oslobođenog koncepcija naslijeđenih iz prošlosti, iz vremena intelektualne stagnacije i zaostalosti muslimanskog svijeta.
U medinskom periodu i u vrijeme kasnijeg islamskog preporoda nije zabilježen ni jedan vid zabrane sudjelovanja žena sa muškarcima. Sve što je islam zabranio bilo je osamostaljivanje muškarca i žene tuđinke na mjestu gdje ih niko ne može vidjeti. Poslanik ﷺ je jasno zabranio ulazak u kuću žene čiji je muž odsutan. “Od danas neka ne ulazi muškarac u kuću žene čiji je muž odsutan, osim ukoliko su sa njim još jedan ili dva čovjeka.” (Muslim, hadis br. 2173)
Posjeta dvojice i više muškaraca ženi odsutnog muža predstavlja, prema islamskom standardu, prihvatljivo i pristojno miješanje žena i muškaraca, slično posjećivanju džamija i prisustvovanju bajramskim namazima i zajedničkom slušanju hutbe Allahovog Poslanika ﷺ. Štaviše, u vrijeme Vjerovjesnika ﷺ bilo je žena koje su otvarale vrata gostima, obično Poslanikovim ﷺ drugovima.
Kada je Fatima bint Kajs (Fatima bint Qays) tražila od Poslanika ﷺ dozvolu da provede obavezno vrijeme čekanja poslije smrti svog muža (iddet) u kući Umm Šerike (Umm Šarik), u kojoj je živjelo mnogo muškaraca, on je Umm Šerik opisao kao “ženu sa mnogo gostiju”. (Muslim, hadis br. 2942) Žene su, osim toga, izlazile i na tržnice u kupovinu. Ovako se prakticiralo sve dok suprugama Allahovog Poslanika ﷺ nije naređeno da budu odijeljene zastorom (hidžab). Potvrda ovakvog stava nalazi se u slučaju kada je Omer ibn Hattab prigovorio Poslanikovoj ﷺ supruzi Sevdi (SaWda) kada je vidio na putu za tržnicu i ona, kada se vratila kući, o tome obavijestila Allahovog Poslanika ﷺ , a on joj odgovorio: “Dozvoljeno vam je da izlazite radi svojih potreba.” (Buhari, X, 150)
Prema tome, ako je ovo dopušteno Poslanikovim ﷺ suprugama, koje su sa muškarcima mogle razgovarati samo iza zastora (hidžaba), kako da ne bude dozvoljeno običnim ženama muslimankama kojima to nije naređeno.
Položaj žene u medinskoj eri dostigao je vrhunac kada je halifa Omer ibn Hattab imenovao eš-Šifu bint Abdullah al-Mahzumiju (aš-Šifa’ bint Abdullah al-Mahzumiyya) nadzornicom (muhtasiba) tržnice. (Ibn Hazm, Al-Muhalla bi al-atar, Dar al-Fikr, Bayrut, (n.d.), IX, 429) Zvanje nadzornika tržnice (hisba) prema našem mišljenju sadrži u sebi sudsku i izvršnu odgovornost.
To predstavlja praktični vid vlasti koji se ogleda u utvrđivanju onoga što je ispravno i dozvoljeno, a što kao pogrešno i zabranjeno. Tržni centar, prema našim današnjim standardima, predstavlja glavni centar poslovnih aktivnosti. Kako je onda žena muslimanka mogla prakticirati tako važne poslove ako je osuđena na boravak u kući?
Halifa Omer ibn Hattab imenovao je i Samru bint Nuhejk al-Asadiju (Samra’ bint Nuhayk el-Asadiyya) na položaj nadzornice tržnice u Mekki i dao joj štap da njime može udariti svakoga ko vara prilikom prodaje ili mjerenja i vaganja. (‘Ali b. Abi Bakr al-Haytami, Magma’ az-Zawa’id wa Manba’ al-Fawa’id, Dar al-Kutub al-‘Ilmiyya, Bayrut 1988, IX, 264) Ovo, također, predstavlja određenu vrstu naprijed istaknute sudske i izvršne Vlasti.
Žene su u medinskoj eri, u Poslanikovo ﷺ vrijeme, bile integralni i neodvojivi dio muslimanskog društva učestvujući zajedno s muškarcima u svim oblastima društvenih aktivnosti. Kada bi se susretali pozdravljali bi se međusobno. El-Buhari u poglavlju pod naslovom Pozdravljanje muškaraca i žena i pozdsavljanje žena i muškaraca navodi hadise koji demantiraju one koji tvrde da žena ne treba pozdravljati muškarca kada se sa njim sretne. Veliki je broj hadisa koji govore o ovoj temi.
Žene su sudjelovale i na općim skupovima u Poslanikovoj džamiji u Medini. Kada bi se oglasio poziv na ovakav skup, žene bi pohrlile u džamiju da bi zajedno sa muškarcima učestvovale na tim sastancima. Kao primjer ovakvog slučaja može poslužiti hadis Fatime bint Kajs koja se odazvala pozivu na džuma-namaz. (Muslim, hadis br. 2942)
Žene su otvarale i medicinske ambulante u kojima su liječile bolesnike, kao što je slučaj sa Rufejdom el-Aslamijom (Rufayda al-Aslamiyya) koja je otvorila ambulantu u šatoru plemena Gifar (Gifar) blizu Poslanikove džamije u kojoj je liječila ranjenike nakon povratka iz borbe. (Buhari, Al-Adab al-Mufred, Dar al-Kutub al-‘Ilmiyya, Bayrut (n.d.), 111)
NASTAVAK NA SLJEDEĆEM LINKU: Žena i njeno aktivno učešće u društvu u vrijeme Poslanika ﷺ
Odlomak iz djela: Ahmed Zeki Jemani, Žena u islamu, El-Kalem/Gazi Husrev-begova biblioteka uSarajevu, Sarajevo, 2007., str. 31-36.
Priredio: Resul Mehmedović