“Reci beduinima koji su izostali: ‘Bit ćete pozvani protiv naroda žestoke snage, da se protiv njih borite, ili će islam primiti. Pa ako poslušate, Allah će vam lijepu nagradu dati, a ako izbjegnete, kao što ste i do sada izbjegavali, kaznit će vas bolnom kaznom.'” /16/ “Nije grijeh slijepom, ni hromom ni bolesnom! Onoga koji se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu On će u dženetske bašče, kroz koje teku rijeke, uvesti, a onoga ko se okrene, kaznom bolnom će kazniti.”/17/
(Mufessiri su se razišli u preciziranju naroda veoma hrabrog i moćnog, protiv kojih će se boriti beduini kada budu pozvani na borbu sa njima. Ali nije ni važno koji će to narod biti, važno je da se Allahova naredba mora poštovati i primijeniti pa ma o kom se jakom narodu radilo, pošto su muslimani na Istini i bore se zbog Istine, kako bi uzdigli riječ Istine, a oborili zabludu. Zato nema nikakve sumnje da će Uzvišeni Allah učiniti muslimane jačim od bilo kojeg jakog naroda, jer su oni ti koji podupiru Istinu, kako bi pomogao
Svoju vjeru i uzdigao Svoju riječ. Budući da su bili takvi, oni su uz Allahovo dopuštenje pobijedili Perzijance, Bizantince, Kineze, Indijce, Egipćane, sve Berbere, Špance, Francuze, i uz pomoć Allahove moći i snage, bijahu jači od svake jačine, zato što je Allah bio uz njih. Ovo je općenito značenje ovog ajeta, a moglo bi se reći da se ovim ajetom posebno oslovljavaju beduini koji su izostali iz skupine muslimana, te da će oni biti pozvani da se suprotstave narodima koji su jači od njih, kao što su njihovi suvremenici: Hevazin, Sekif, Benu-Hanife i dr. jača plemena. “…da se protiv njih borite, ili će islam primiti.”
Znači, Allah vam propisuje protiv njih borbu. Ta borba neće imati ograničen karakter, a vi ćete biti potpomognuti protiv njih, ili će primiti islam i ući u vašu vjeru bez borbe i slobodnim izborom. “Pa ako poslušate”, tj. odazovete se pozivu za džihad, “Allah će vam lijepu nagradu dati; a ako izbjegnete, kao što ste i do sada izbjegavali”, kao što ste izostali za vrijeme Hudejbijje, “kaznit će vas bolnom kaznom.” Potom, Uzvišeni Allah navodi opravdane razloge zbog kojih se džihad može ostaviti, a to su: a) stalni: sljepilo i hromost; b) prolazni: uvjetovani bolešću, koja traje nekoliko dana i, dok traje, jeste opravdan razlog, ali čim prođe, to prestaje biti.
Uzvišeni zatim podstičući na džihad i pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, kaže: “Onoga koji se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovom, On će u dženetske bašče, kroz koje teku rijeke, uvesti, a onoga ko se okrene”, tj. ko se prihvati običnog života ne htijući džihada, “kaznom bolnom će kazniti”, i to na ovom svijetu poniženjem, a na budućem svijetu Vatrom. A Allah najbolje zna.
“Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smiraj na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom.”/18/ “I brojnim plijenom koji će uzeti, a Allah je silan i mudar.”/19/
Ističe Uzvišeni Allah Svoje zadovoljstvo vjernicima koji se zavjetovaše svome Poslaniku, s.a.v.s., pod stablom akacije u području Hudejbijje, te kaže: “On je znao šta je u srcima njihovim.” Znao je, dakle, da su iskreni, odani, poslušni i pokorni: “…pa je spustio smiraj”, tj. sigurnost “…na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom.” A to je ono što je Uzvišeni Allah njima njihovom zaslugom dao u sklopu ugovora koji su postigli sa neprijateljima svojim i opće koristi koje proistječu iz toga, koje su muslimani imali; oslobađanjem Hajbera, oslobađanjem Meke, te oslobađanjem ostalih krajeva i predjela zemlje. Te slava, pomoć i veličina što im Uzvišeni daruje na oba svijeta. Zato Uzvišeni kaže: “i bogatim plijenom koji će uzeti, jer Allah je silan i mudar.” Prenosi Ibn Ebi Hatim od Ejjasa bin Seleme, a on od svoga oca, da je rekao: /179/ “Dok smo bili na podnevnom počinku, iznenada začusmo glasnika Resulullahovog, s.a.v.s., kako zove:
‘O ljudi: Zakletva! Zakletva! Zakletva! Sišao je Džibril!’ Te kaže: ‘Pohrlili smo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a on je bio pod stablom akacije, te smo mu se zavjetovali.'” To su riječi Uzvišenog Allaha: “Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli.” Te kaže: “A Allahov Poslanik, s.a.v.s., zakleo se u ime Osmana ibn Affana, r.a., stavljajući svoje ruke jednu po drugoj. Na taj prizor ljudi rekoše: “Blago Ibn-Affanu, on tavafi oko Kabe a mi ovdje.” A Resulullah, s.a.v.s., na to reče: “Da cijelu godinu ovako potraje, on ne bi tavafio, prije negoli ja tavafim.”
“Allah vam obećava brojan plijen koji ćete uzeti, a s ovim je požurio i ruke ljudi od vas je zadržao – da bi to bio znak za vjernike i da bi vam na pravi put ukazao” – /20/ “i drugi, koji niste bili u stanju uzeti, – Allah vam ga je dao, jer Allah sve može.” /21/ “A da su nevjernici s vama borbu zametnuli, sigurno bi se u bijeg dali i poslije ne bi ni zaštitnika ni pomagača našli” /22/ “Prema Allahovu zakonu koji oduvijek važi, a ti nećeš vidjeti da se Allahov zakon promijeni.” /23/ “On je zadržao ruke njihove od vas i vaše od njih usred Meke, i to nakon što vam je pružio mogućnost da ih pobijedite – a Allah dobro vidi ono što vi radite.”/24/
Allah vam obećava brojan plijen koji ćete uzeti.” Mudžahid tvrdi da se pod ovim podrazumijeva svaki plijen koji su muslimani imali do danas “a s ovim je požurio”, tj. s oslobođenjem Hajbera, “i ruke ljudi od vas je zadržao”, tj. neće moći do vas doprijeti zlo vaših neprijatelja koje su za vas spremili i krili u sebi; kao što je rat i ubijanje, kao što je njihove ruke onemogućio da dospiju do imetaka vaših, porodice i svega što je ostalo u vašim prebivalištima “da bi to bio znak za vjernike”, da uzmu pouku iz toga, jer Allah vas je uistinu sačuvao i pomogao vas do pobjede nad svim neprijateljima i pored toga što ste malobrojniji. Kako bi razumjeli to što Allah sa njima čini, te da jedino On istinski poznaje rasplet stvari, te da je pravo dobro u onom što Allah Svojim vjernicima izabere. Iako to ponekad preziru. Kao što Uzvišeni kaže: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas.” /2:216/
“…i da bi vam na Pravi put ukazao”, tj. zato što se Njegovih naredbi pridržavate i što ste ustrajni u pokornosti prema Njemu i što ste Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., odani. “I drugi, koji niste bili u stanju uzeti – Allah vam ga je dao, jer Allah sve može”, tj. i drugi plijen, i razna druga osvajanja koja ne možete ostvariti, Allah ih vam je olakšao i omogućio vam da ih postignete. Jer, uistinu, Uzvišeni opskrbljuje Svoje bogobojazne robove odakle se i ne nadaju.
Komentatori Kur’ana razišli su se u tome šta se podrazumijeva pod pojmom plijen u ovom ajetu. Ibn-Džerir tvrdi da se misli na Meku. Dok Mudžahid zastupa mišljenje da se pod ovim podrazumijeva svako osvajanje i plijen do Sudnjeg dana. A Ibn-Abbas, r.a., kaže “Ovo se odnosi samo na ono što je dosad osvojeno.” “A da su nevjernici s vama borbu zametnuli, sigurno bi se u bijeg dali, i poslije ne bi ni zaštitnika ni pomagača našli.” Ovo je radosna vijest vjernicima da će Allah pomoći Svoga Poslanika i njegove prave vjernike protiv mušrika u slučaju da ih napadnu.
Te da će nevjernička vojska biti poražena. Te da bježeći neće naći ni zaštitnika ni pomagača, jer ratuju protiv Allaha i Njegovog Poslanika i Allahove stranke vjernika. Allah Uzvišeni dalje kaže: “Prema Allahovu zakonu, koji oduvijek važi, a ti nećeš vidjeti da se Allahov zakon promijeni”, tj. ovo je Allahov propis i Njegov adet koji važi za Njegova stvorenja, nikada se u nekom mjestu nije sučelio kufr sa imanom, a da Allah nije iman pomogao protiv kufra.
“On je zadržao ruke njihove od vas i vaše od njih usred Meke, i to nakon što vam je pružio mogućnost da ih pobijedite – a Allah dobro vidi ono što vi radite.” Ovo je dobrota i milost Uzvišenog Allaha, dž.š., prema vjernicima, tako što je od njih zadržao ruke mušrika, a zadržao je i vjerničke ruke od onih, te se nisu sukobili u blizini Haremi-šerifa. Svi su bili pošteđeni, uspostavljeno je primirje koje je donijelo veliko dobro vjernicima i pozitivne posljedice na oba svijeta. Prenosi Imam Ahmed od Enesa ibn Malika, r.a., da je rekao:
“Kad su bili na Hudejbijji, nasrnulo je na Allahovog Poslanika i njegove ashabe osamdeset naoružanih Mekelija, koji izbiše iz pravca brda Ten’im. Imali su namjeru ubiti Allahovog Poslanika, s.a.v.s.. Allahov Poslanik je učio dovu protiv njih, te odstupiše, a Affan kaže: “Pa im je oprostio.” Te je Allah objavio ovaj ajet: “On je zadržao ruke njihove od vas i vaše od njih usred Meke, i to nakon što vam je pružio mogućnost da ih pobijedite.” Navode Muslim Ebu-Davud u svome Sunenu, Et-Tirmizi i En-Nesai.
“Oni su ti koji ne vjeruju i brane vam da pristupite Mesdžid – Haramu, i da kurbani koji vodite sa sobom do mjesta svojih stignu. I da nije bilo muškaraca vjernika i žena vjernica, koje vi ne poznajete, pa da ih iz neznanja pobili ne biste te bi vas zbog njih neugodnost zadesila (dozvolio bi vam osvajanje). Da bi Allah u milost Svoju uveo onoga koga hoće. A da su oni bili odvojeni, doista bismo bolnom kaznom kaznili one među njima koji nisu vjerovali.”/25/ “Kad su nevjernici srca svoja punili žarom, žarom paganskim, Allah je spustio smiraj Svoj na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih na Riječ bogobojaznosti – a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to – a Allah sve zna.”/26/
Allah Uzvišeni govori o mušricima, Arapima Kurejša i ostalima koji podržavaju Kurejše protiv Allahovog Poslanika, s.a.v.s., “…oni su ti koji ne vjeruju”, “i brane vam da pristupite Mesdžid-Haramu” iako vi imate veće pravo na njega, on ustvari pripada vama, “…i da kurbani koje vodite sa sobom do mjesta svoga stignu”, tj. brane kurbanima da se dotjeraju do određenog mjesta za klanje, a bilo ih je sedamdeset (deva). “…i da nije bilo muškaraca vjernika i žena vjernica”, tj. među mušricima koji su skrivali svoju vjeru, koje čak ni vi muslimani ne znate, te bi ih mogli ubiti. Stoga Uzvišeni veli: “koje ne poznajete pa da ih iz neznanja pobili ne biste, te bi vas zbog njih neugodnost zadesila”, tj. grijeh i kazna (dozvolio bi vam osvajanje.)
“Da bi Allah u milost Svoju uveo onoga koga On hoće”, tj. odložio im je kaznu za jedno vrijeme, kako bi se između njih vjernici izdvojili i da bi se mnogo njih povratilo u islam. Potom Uzvišeni kaže: “A da su oni bili odvojeni”, tj. da su se nevjernici raspoznavali od vjernika među njima, “doista bismo bolnom kaznom kaznili one među njima koji nisu vjerovali”, tj. pomogli bismo vam da ih savladate i ljuto poubijate.
“Kad su nevjernici srca svoja punili žarom, žarom paganskim.” Ovdje se misli na onaj moment kada su odbili na početku ugovora napisati: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog”, te odbili napisati: “Ovo je ono na što se obavezao Muhammed, Allahov Poslanik.” “Allah je spustio smiraj Svoj na Poslanika svoga, i na vjernike i na Riječ bogobojaznosti njih obavezao.” To čime ih je obavezao jeste “kelimetut-takva” – riječi bogobojaznosti: “la ilaheilla-Allah.” Kao što prenose Ibn-Džerir i Abdullah, sin Imama Ahmeda, od Ubejj bin Ka'ba, r.a., da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: /181/ “i obavezao ih na Riječ bogobojaznosti.” I to su, kaže: “la ilaheilla-allah.” Ovako prenosi Tirmizi i kaže: “Ovo je hadis garib, ovaj hadis ima samo rivajet od Hasana ibn Kuz‘a.” Dalje Uzvišeni veli: “…a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to”, tj. muslimani su ti kojima pripada riječ bogobojaznosti, oni su njeni sljedbenici: “…a Allah sve zna”, tj. Allah najbolje zna ko zaslužuje blagodat, a ko kaznu.
DOGAĐAJ NA HUDEJBIJJI I SKLAPANJE SPORAZUMA /182/
“Krenuo je Allahov Poslanik, s.a.v.s., i velika skupina muslimana put Meke sa odlukom da posjete Kabu i učine umru, ne želeći sukob i rat. Sa sobom su vodili sedamdeset deva određenih za kurbane. Putovali su do mjesta Asfan, gdje ih je susreo Bišr ibn Sufjan el-Ka'bi i rekao: ‘O Allahov Poslaniče, na ovom putu vas očekuju Kurejšije. Izišli su sa ženama i djecom, “obučeni u kože tigrova.” Zakleli su se da nećeš ući u Meku silom nikada. Dobro su se pripremili, a Halid bin Velid sa konjicom ispred svih nalazi se u Kura‘ul-Gammin.’ Tad Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Jadni li su Kurejšije, uništit će ih ratovi!… Šta bi ih koštalo da se ne isprečavaju između mene i ostalih ljudi; pa ako me ubiju, to je ono što žele, a ako me Allah nad njima pomogne, ući će u islam…
Ako ovo odbijaju i žele samo borbu, onda neka znaju: tako mi Allaha, neću odustati od borbe za ideju kojom me je Allah zadužio do pobjede ili smrti!’ Zatim je naredio muslimanima da skrenu u desnom pravcu, između udolina Hamda, u pravcu koji izlazi do Senijjetul-Merara i Hudejbijje, nedaleko od Meke. Kad su konjanici Kurejšijja opazili da su muslimani promijenili pravac, vratiše se Kurejšijjama da vide kako dalje postupiti.
U mjestu Senijjetul-Merar zastala je deva na kojoj je jahao Poslanik, s.a.v.s. Neko je povikao: ‘Uzjogunila se deva Allahovog Poslanika’, a Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Ona se nikad ne joguni, i to nije njena osobina, već ju je zaustavilo ono što je zaustavilo i slona pred Mekom.
Tako mi Allaha, ako mi se Kurejšijje obrate kao rođaku, uvodoljit ću im.’ Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio ljudima da sjašu.
Muslimani upozoriše da u dolini gdje ljudi treba da odsjednu nema vode. Tada je Poslanik, s.a.v.s., iz svoje sulice izvadio jednu strijelu i dao je ashabu koji siđe u otvor jednog bunara, pobode je na dno, a voda poteče. Bilo je vode dovoljno svima, čak su i deve napunile svoje grbe. Dok su se odmarali stigla je prva delegacija Kurejšijja, iz plemena Huzaa, koju je predvodio Budejl bin Verka; razgovarali su sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., želeći saznati razloge njegovog dolaska. Izvijestio ih je da ne želi rat već namjerava posjetiti Kabu, završavajući riječima koje je prethodno rekao Bišru bin Sufjanu. Kad se ovi vratiše Kurejšijjama, rekoše: ‘O skupino Kurejšijja, prebrzo ste donijeli odluku o Muhammedu, s.a.v.s. On, uistinu, ne želi sukob, već želi obići Kabu i veličati je kako to njoj i dolikuje.” Kurejšije to primiše sa nevjericom.
Sa plemenom Huzaa, Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao je posebne odnose. Njemu su se povjeravali i muslimani i mušrici tog plemena, ne tajeći mu ništa što se zbiva u Meki. Kurejšijje na to rekoše: ‘Iako je došao s tom namjerom kao što tvrdite, neće u Meku silom ući, jer šta bi tada rekli ostali Arapi.’ Te ponovno, kao izaslanika, poslaše Mikreza ibn Hafsa, jednog od sinova Benu-Amira ibn Luejja. Kad ga primijeti Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Ovaj je čovjek prevarant!’ Pošto je izložio šta je imao, Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je isto ono što je već rekao i prethodnima. Izaslanik se vrati Kurejšijjama i prenese im šta je čuo. Sljedeći izaslanik Kurejšijja je bio El-Hulejs ibn Alkama el-Kenani, prvak Habešija.
Kada ga primijeti Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Ovaj pripada narodu što obožavaju žrtvu, zato mu pokažite naše kurbane.’ Bio je ganut prizorom. Obilježeni kurbani bili su iscrpljeni od gladi i daljine puta. Kad se vratio, prekorio je Kurejšijje i upozorio ih da nije dopušteno da se onako pati stoka namijenjena za kurbane. Kurejšijje mu rekoše da sjedne, govoreći da je on jedan beduin koji ništa ne razumije. Potom poslaše Urveta-ibn Mes’uda es-Sekafia, koji reče: ‘O Muhammede, sakupio si ljude iz raznih plemena i sad sa njima želiš cijepati svoj korijen.
Kurejšijje su izišle sa ženama i djecom, ”obučeni u tigrove kože”, i zakleli su se da nećeš ući. A tako mi Allaha, vidim mnoge od ovih što su s tobom kako su spremni sutra te izdati.” Ebu-Bekr, r.a., koji je sjedio iza Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ustade i reče: ‘Umukni, nitkove jedan, zar mi da ga izdamo?’ ‘Ko je ovo, Muhammede?’, upita Urve. ‘Ovo je Ibn Ebi-Kuhafe’, odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s. “Da mi nismo ono što jesi, tako mi Allaha, dao bih ti ono što te sljeduje”, reče Urve, i dohvati se brade Allahovog Poslanika, s.a.v.s. U tom trenutku El-Mugire ibn Šu’be, r.a., koji se naslanjao na sablju, zaprijeti pesnicom i reče: ‘Skloni ruku sa brade Allahovog Poslanika, s.a.v.s., prije nego ti se ona ne vrati.’ Nastavljajući sa provociranjem, Urve reče: ‘Jadnik, šta ti bi, šta te naljuti?’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., osmjehnu se, a Urve upita: ‘Ko je ovaj, Muhammede?’
‘Ovo je tvoj bratić Mugire ibn Šu'be’, reče Allahov Poslanik, s.a.v.s. Urve se okrenu Mugiri, te reče: ‘Izdajico, do jučer sam smrad iza tebe čistio…’ Naposljetku, Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njemu je rekao isto što je rekao njegovim prethodnicima. Urve je zadugo posmatrao kako se muslimani ophode prema Allahovu Poslaniku, s.a.v.s.; oko vode iza njegovog abdesta i njegove pljuvačke natječu se, slijede ga u svemu što čini i prate svaku njegovu misao. Potom se okrenuo i otišao.
Po povratku se obrati Mekelijama: ‘O Kurejšije, pohodio sam kraljeve Perzije, Bizantije i Abesinije u njihovim kraljevinama i ostale vladare, ali, tako mi Allaha, nisam vidio vladara da mu je odan njegov narod kao što su Muhammedu odani njegovi ashabi. Vidio sam narod koji ga nikad, nipošto izdati neće. Zato budite oprezni u odlukama. On vam je predložio razuman prijedlog pa ga prihvatite.’ Poslije ovoga Kurejšije su Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., uputili
Suhejla ibn Amra sa zaduženjem da sa njim, u ime njih, sklopi mirovni sporazum, unaprijed postavivši uvjet da ove godine ne može ući u Meku. Gledajući kako Suhejl ibn Amr prilazi, Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Ovoga puta Kurejšije hoće sporazum, zato šalju ovoga čovjeka.’ Usaglasili su se nakon dugih rasprava o svim tačkama. Potom su objasnili sporazum i spremili se za pisanje. U tom trenutku Omer, r.a., skoči uzrujan i dođe do Ebu-Bekra, r.a., i reče: ‘Ebu-Bekre; zar ovo nije Allahov Poslanik?’, ‘Svakako da jeste!’ ‘A nismo li mi muslimani?’, ‘Svakako da jesmo!’, ‘A nisu li oni mušrici?’,
‘Svakako da jesu!’, ‘A zašto onda dozvoliti poniženje našoj vjeri?!’ Ebu-Bekr tada reče: ‘Pokorio sam se njegovoj odluci i njegovom instinktu, jer svjedočim da je on Allahov Poslanik!’, ‘I ja svjedočim isto!’ Zatim je Omer, r.a., došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ‘O Allahov Poslaniče, nismo li mi muslimani, a nisu li oni mušrici?!’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Vi ste, svakako, muslimani, a oni svakako, mušrici.’ Tada Omer, r.a., reče: